Njegove misli
Nikad ne spavaju.
Po tim dubokim, tamnim jezerima
Plove drveni čamci
U kojima čamdžije
Pokrivenih lica,
Prevoze najčuvanije tajne
Svjetskih misterija.
Njegova tamnosmeđa kosa
Je razbarušena
I čini se da svaka dlaka
Izlazi iz reda.
Ili ima neki svoj
Neobičan red.
Nosi široku bijelu košulju
I duboke crne pantalone
Sa tankim, kožnim i crnim kaišem.
Preko ramena
Brzim pokretima ruku
Navlači dugi crni kaput.
Vidjela sam da pije
Svaku večer istu kafu.
U istom kafiću
Na kraju grada.
Kad sat otkuca ponoć.
Nikad ne kasni.
Ne čeka da kazaljka skrene
I pogodi niti jednu sekundu više.
Sjeda za isti sto,
Tamo gdje je najmanje svjetla.
Vidi se odsjaj uličnih svjetiljki
Koji udara u debela stakla prozora.
Ili gdje svjetiljke vise iznad drvenih zidova.
Hitro vadi svesku,
Pa laptop.
On ne gubi vrijeme.
Naručuje uvijek istu kafu.
Crnu, gorku.
Bez imalo šećera, mlijeka, karamela ili šlaga.
Vozi se po jednom od svojih jezera
U čamcu s čamdžijom pokrivene glave.
Daje mu novčić,
Da mu otkrije tajnu s kojom plovi.
Ali on je pisac
I zna da se nijedna tajna
Ne otkriva tako lako.
Zato vječito negdje žuri.
Vječito plovi po vodama
Neistraženih jezera svoga uma.
I sve je to on.
I taj mrak. I gorka kafa.
I jezero. I čamdžija.
Pisac. Misterija.