Bila je od one djece
Koja su vrlo rano progovorila.
Sa dvije godine
Je već mogla tečno pričati.
Kao kroz maglu,
Imala je fragment jednog sjećanja u glavi.
Kad je stajala s druge strane žičane ograde
I pričala sa starom komšinicom.
„Kakvo malo čudo.“
Rekla je komšinica
Njenoj mami
Koja je stajala
Na terasi iza nje.
„Tako mala, a priča k'o velika.
Biće tebi ona advokatica!“
Advokatica.
Kao da samo advokati
Znaju puno da pričaju.
Kako čudan način
Da se za jedno dijete
Kaže da zna da se brani
I da ne da za sebe.
Taj atribut je pratio
Dok je odrastala.
Ona kao prava revolucionarka.
Bila je ponosna
Što ne da na sebe
I što odmah postavi granicu
Nekome kome prvo ide nos,
A onda ostatak tijela.
Pa taj nos zapada
Gdje mu nije mjesto.
A onda su počeli da šapuću.
Prvo oko nje,
A onda i njoj u uho.
„Nije dobro što se toliko braniš.
Od koga se braniš?
Neće momci advokaticu,
Već mirnu i dobru djevojku.“
Njoj je ta mirna i dobra
Bila dosadna.
Zašto da trpi,
Ako joj ne odgovara?
A onda je ljuštura
Konačno napukla
I morska so je nagrizla
Meso školjke
I gleđ njenog bisera.
Nije više htjela da je ne vole.
Ugasila je advokaticu u sebi.
Nije više htjela da je ne vole
I da bude previše.
Strpala je svoje JA
I svoje „previše“
U kartonsku kutiju.
Koju je svako šutao
I sklanjao u stranu,
Da bi mogao da prođe.
Nije čula nijedno „volim te“
Ili „vrijedna si mi“;
„Dovoljna si mi
Takva kakva jesi".
Morala je iznova naučiti
Kako da hoda.
Kako da priča sa stavom,
Bez straha.
Ponosno.
Morala je ponovo dozvati
Advokaticu u sebi.
Morala se pomiriti
Sa djevojčicom u sebi
Koju je strpala u kutiju
I sklonila pod krevet u mrak,
Samo da ne bi nekom bila previše.
A previše je stajala
Na mjestima
Gdje su stajali oni
Koji su sami sebi
Bili previše.
Trebalo joj je malo vremena
Da bi shvatila,
Da je u redu biti previše svima
Ako si sebi taman.
Trebalo je malo
Hrabrosti i strpljenja,
Da pusti onu koja je
Birala da ostane.
I odluči da ode.
Od svega i svakoga
Ko je spriječavao da bude
Svoje „previše".