Gledam unazad i shvatam – osnažio si me.
Ne na način na koji sam tada mislila, ne kroz ljubav, podršku ili lijepe riječi.
Osnažio si me kroz bol, kroz izdaju, kroz ono što nikada nisam očekivala da ću preživjeti.

U početku sam mislila da ćeš biti moj siguran oslonac, da ćeš biti osoba koja će me čuvati.
Tada još nisam shvatala da ponekad upravo oni kojima najviše vjerujemo postanu oni koji nas najviše povrijede.

Kada si otišao, mislila sam da gubim dio sebe. No, zapravo sam tek tada počela da pronalazim onu pravu mene.

Shvatila sam da ne trebam biti nečija da bih bila vrijedna. Da ljubav nije dokazivanje, trpljenje, ni neprestana borba za nečiju pažnju.
Osnažio si me time što si me naučio da se ne smijem zadovoljiti mrvicama.

Naučila sam da se ne povinujem onome što me guši.
Naučila sam da cijenim svoj mir. Da ljubav ne treba da boli, ne treba da me tjera da sumnjam u sebe. Naučila sam da ne treba da ostajem gdje se ne osjećam voljeno.

Zahvaljujući tebi, sada znam šta ne želim. Znam koliko vrijedim. Znam da je bolje biti sama nego biti s nekim ko me ne poštuje.

Danas, dok hodam ulicom, više ne spuštam pogled. Više ne preispitujem svaku svoju odluku. Više ne tražim potvrdu u drugima – pronalazim je u sebi. Pogledam u odraz u izlogu i vidim ženu koja se ponovo pronašla. Koja je prošla kroz pakao, ali se izdigla iz njega jača, sigurnija i hrabrija.

A ti? Ti si samo dio prošlosti. Jedno poglavlje koje sam zatvorila bez namjere da ga ponovo pročitam.

I znaš šta?
Hvala ti. Jer da me nisi slomio, nikada ne bih naučila kako da se sama sastavim.