Sjedila sam na klimavoj drvenoj stolici pored neninog kreveta. Nije bila staračka stolica za ljuljanje, ali su drvene noge koje je vrijeme surovo, ali neizbježno rasklimatalo, davale privid ljuljanja.

Na polici pored stolice i kreveta dizala se para iz vrućeg čaja od planinskih biljaka. Nenin omiljeni čaj. Ležeći na krevetu u svojoj spavaćici s lalama, jednom rukom ispod jorgana, a drugom položenom ispod obraza na jastuk, mumljajući pokoju nerazgovjetnu riječ kroz san, nena se skoro nikako nije sjećala ukusa omiljenog čaja, a ni svoje porodice u kojoj su svi naizmjenično dolazili da je paze.

Posmatrajući svoju majku kako presvlači nenu, kao da je malo dijete koje treba učiti koja noga ide u koju nogavicu i pokušavajući je nahraniti, tako da joj hrana bude u ustima, a ne niz bradu, na rukama ili stolu, pitala sam se: Kakav je osjećaj svakog dana iznova proživljavati to da gledaš strance s kojima si ubjeđen da nemaš veze, dok ti oni slobodno ulaze u kuću, spremaju tvoju hranu, hrane i tebe, kupaju te i presvlače? Da li se osjećaš uplašeno što je neko koga misliš da prvi put vidiš tu, iznenađeno ili ponizno i zahvalno što ti neki stranac dobrovoljno mijenja pelene?

Pitanje koje mi se najviše vrzmalo po glavi bilo je: Da li osobe koje su zaboravile sve mogu vratiti sjećanja, barem na trenutak, ako im daš sigurnost i pokažeš ljubav koja će u njima probuditi ljubav koju je bolest zakopala duboko u njihovim sjećanjima? Da li nena može voljeti sjećanja? Da li su sjećanja jedina ljubav koju ona može imati u ovakvom stanju?

Nena me se sjećala kad sam bila djevojčica i svakog sedmog mjeseca u godini dolazila kod nje i djeda na vikendicu na selu pored jezera. Sjećala me se kao djevojčice, ali nije poznavala 20-godišnju mene. Uvijek mi je spominjala kako ću izrasti u opasnu djevojku, a ne samo lijepu. Moja nena je uvijek govorila da žena treba biti opasna, zbog svoje pameti, obrazovanja i pribranosti i smirenosti, a ne samo težiti da bude lijepa. Bilo mi je žao što se sat u njenoj glavi zaustavio kad sam imala deset godina, pa nije mogla shvatiti da pored njenog kreveta sada sjedi 20- godišnja ja. Opasna, ne samo lijepa. Baš kako je ona predvidjela. Kakva je i sama bila.

Od moje četvrte do desete godine, nije bilo jednog ljeta koje smo propustili da odemo kod nene na vikendicu na jezeru. Nena je od moje osme godine bila sama, nakon što je djed preselio. Uvijek bi govorila da se ne osjeća usamljeno kada nas nema i da ima svoje mačke i ribice u jezeru kojima je svaku predvečer, prije nego što će sunce utonuti u jezersku vodu, kidala komade hljeba od prekjučer i bacala ih u vodu. Komadi starog hljeba bi plutali na površini vode nekoliko trenutaka, dok ribice ne bi počele izranjati na površinu i svojim ustašcima sitniti hljeb na mrvice.

Gledala sam je kako vješto vezuje maramu oko glave i petljala joj se u lale na suknji, dok bi ona čistila ljuspice na površini riblje kože. Osim mene, i crno bijeli mačak, sa crnom flekom nalik na nevješto nacrtano srce iznad lijeve prednje šape, joj se također vrzmao oko nogu, čekajući kada će koja ljuspica ili riblja kost završiti na podu. Nena bi razrezala ribu na pola i izvadila prvo veliku kost u sredini, a potom i sve male kosti do kojih je mogla doći. Kako je koju kost bacala na pod, tako bi se čulo krcanje kosti pod zubima mačaka koje bi se okupljale ispod šporeta na drva. Nena je pripremala riblju čorbu i ribu sa krompirom u rerni, svaku prvu noć kada bismo došli da noćimo kod nje.

Jednom, pred sami zalazak sunca, kad se sve oko jezera utišalo, a nebo preslikalo svoju jarko narandžastu, skoro crvenu boju u jezersku vodu, vidjela sam je kako sjedi na istoj drvenoj stolici na kojoj ja sjedim sada i sporo kida komade starog domaćeg hljeba i baca ribama u vodu. Bilo mi je deset godina.

Prišla sam joj i dohvatila je za rukav. Naslonila sam se na njenu ruku. Pomazila me je drugom rukom po kosi ostavljajući nekoliko mrvica hljeba na njoj. Kao da je predosjećala da će suton progutati njena sjećanja i da će umjesto tog trenutka u glavi ostati crna rupa, tražila mi je da je pogledam u oči. Podigla sam svoju glavu prema njoj.

„Ovdje nikad navečer ne gasim svjetlo na terasi. Da svi koji naiđu ovim putem, znaju da ovdje neko živi. Uvijek ću ostavljati upaljeno svjetlo na terasi i zbog tebe. Ako se jednom kad porasteš izgubiš, da me lakše vidiš i da znaš da uvijek možeš da se vratiš ovdje.“, rekla mi je tik prije nego što je suton progutao to sjećanje.

Bilo je to kao predskazanje budućnosti. Nena je dobila bolest od koje je zaboravila sve, čak i svoje najbliže, ali se uvijek sjećala da treba da ostavi upaljeno svjetlo na terasi da joj se „ono dijete“ ne izgubi. Mama ju je grdila rastjerujući komarce i druge noćne insekte koji su letjeli prema svjetlu i skupljali se na terasi.

„Ostavi upaljeno svjetlo. Da me ono dijete može vidjeti.“, govorila bi nena.

Sjećajući se tih njenih riječi, i dalje sam sjedila na drvenoj stolici pored njenog kreveta. Uzela sam šolju vrućeg čaja od planinskih biljaka u ruke. Jedna kap vruće tečnosti je pala na neninu ruku. Odmah sam ostavila čaj na polici i obrisala kap s nenine ruke svojim rukavom. Nena se promeškoljila, kao da se budi iz sna, ali ne i kao da je vrućina na koži zabolila.

Pitala je sklopljenih očiju, ne gledajući me: „Je l' svjetlo na terasi ostalo upaljeno?“

„Jeste, neno. Što pitaš?“, odgovorila sam joj.

„Vidiš da je dobro što sam ga ostavljala upaljenim. Nisi se nijednom izgubila.“, rekla je ona.

Jedna suza mi se otela iz krajička oka i našla svoj put na kožu nenine ruke. Uhvatila sam je za ruku. Slabašno mi je pritisnula. Znala sam u tom trenutku, kad suton proguta sjećanja, jedino ih ljubav i svjetlo na terasi koje ostaje da gori, vraća.