Danas vam donosim analizu i osvrt jedne meni drage knjige, a uskoro možda napišem isto za još neke romane.
Autorku Gordanu Opalić sam upoznao jer smo zajedno prolazili kroz sve što konkurs Zlatna sova nosi. Njena knjiga je zauzela treće mjesto .
Roman je o ženi koja saznaje da umire, da joj je kraj toliko blizu, da može osjetiti ledeni zadah smrti. Ako bih morao da ga opišem koristeći samo jednu riječ, ta riječ bi bila EMOCIJA. Gordana je sjajno prenijela svaki, i najmanji damar duše Une Nikolić, ali i njenih prijatelja i porodice.

Priznajem, plakao sam. I vi ćete. Krene čovjek da čita i biva uvučen u vrtlog emocija, svađa se sa knjigom, autorkom, glavnim likom. Potresu ga sudbine likova toliko da mora i svoj život da preispita.

Una je krhka žena skrivena iza gomile zidova koji pri susretu sa skorim odlaskom padaju kao da su od papira, a njena duša ostaje ogoljena u plesu sa Smrti, Strahom i Ljubavi (koji su i likovi ove knjige). Rastrzana između prošlosti koja ju boli i budućnosti koje nema, između dvije ljubavi, dvije sebe. U lovu je za tuđim oprostom svojih grijeha, ali i svojim oprostom drugima.

Nemam sistem ocjenjivanja. Knjiga je odlična. Kraj malo odudara ali to ne kvari sveukupni utisak, jer glavna radnja se završava prije samog kraja romana.

Preporučujem knjigu svima, a kad bih morao da biram baš određenu publiku za koju je ova knjiga pisana rekao bih da su to žene. Naročito bih preporučio knjigu ljudima koji su na raskrsnici vremena, u nekim srednjim godinama u kojim preispituju svoje ja.