U zlatnim tonovima mostarske jeseni, 11. oktobra, položen je vijenac na spomenik velikom pjesniku Aleksi Šantiću – čovjeku čije su riječi nadživjele vrijeme i postale dio duše ovog grada. Tim činom sjećanja i poštovanja, Mostar je ponovo oživio duh svog najpoznatijeg sina.

Nedugo zatim, u veličanstvenom ambijentu Saborne crkve Svete Trojice, uz zvuke poezije i tople riječi dobrodošlice, započela je svečana akademija kojom je otvorena manifestacija Šantićeve večeri poezije, 106. po redu.

I ove godine, Šantićevi stihovi odzvanjaju kaldrmom starog Mostara, spajajući prošlost i sadašnjost, duh i srce, podsjećajući nas da poezija ne umire – ona živi u svakom pogledu, u svakoj riječi, u svakoj duši koja voli.
Na prvoj večeri manifestacije publika je imala priliku da uživa u izložbi „Orao, lav i krin – heraldika srednjovjekovnih srpskih zemalja“, u organizaciji Muzeja Republike Srpske. Autori izložbe, Janko Vračar, istoričar iz Muzeja Republike Srpske, i Ljuban Došić, viši asistent Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, predstavili su bogato nasljeđe i simbole koji su stoljećima čuvali identitet i snagu našeg naroda.

Izložba je protekla u izuzetno lijepoj i nadahnutoj atmosferi, a prisutni su, uz slike i simbole prošlih vremena, osjetili i dah istorije koji je savršeno dopunio duh Šantićevih stihova.

Poseban pečat večeri dao je recitator Boško Milovanović, koji je na izvanredan i nadahnut način govorio Šantićeve stihove, unoseći u svaku riječ emociju i snagu koja je dirnula publiku. Njegov nastup je podsjetio sve prisutne da Šantićeva poezija nije samo riječ na papiru, već živa emocija koja odzvanja kroz vrijeme.

Manifestaciju Šantićeve večeri poezije organizovali su Gradski odbor Mostar, Srpsko umjetničko društvo „Gusle“ i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Mostar, koji već godinama čuvaju tradiciju i s ponosom njeguju sjećanje na Aleksi Šantića i njegovu neprolaznu riječ.

Aleksa Šantić je mnogo više od pjesnika – on je sinonim za Mostar, simbol njegove duše, topline i mostova koji spajaju ljude. Njegova poezija prevazilazi granice i jezike, povezuje srca iz svih krajeva svijeta, podsjećajući nas da je ljubav jedini pravi dom čovjeka.