Ili da tu čežnju probudi u onima koji čitaju tvoje pisanje. Ne piše se baš putopis o lokalnom terenu.

A kako i za neko drugo selo mimo tvoga reći da je najljepše? Da li je moguće toliko isključiti osjećanja i ljubav prema kućnom pragu i rodnoj grudi? Da li je moguće pošteno vagati između ljepote drugog mjesta i onog u kojem si odrastao i nemati nimalo pristranosti zarad svih onih jutara i večeri provedenih s komšijama, koji su u taj vakat bili gotovo poput ukućana? Da li je moguće pravedno porediti livade i šumarke kojima si kao dijete trčao, sakrivao i igrao se, sa ovima koja su dom nekoj drugoj djeci?

Smatram da jest. Sjećanja i osjećanja koja nosimo u krvi još od svojih prvih dana, u onoj krvi što kola od srca do mozga, pa tako zakači sve najbitnije u nama, ta sjećanja i osjećanja su nešto posebno, nešto sa čim se ništa ne može mjeriti ni porediti. Ali to ne znači da u nama nema prostora za nova sjećanja, nove uspomene, jača osjećanja, nova divljenja, nove sreće i nove ljubavi.

Sudbina me postavila u takvu situaciju, a kad kažem sudbina, pod tim smatram da je tako Svemogući Bog odredio, da baš ja imam priliku to vidjeti, osjetiti, doživjeti i na kraju to zapisati. Pa valjda će nekad neko čitati ove redove i osjetiti barem dio onoga što sam ja osjećao dok sam vozario kroz ovo planinsko selo.

Mudrike – selo smješteno na samom Vlašiću, pa ga je upravo ta njegova lokacija uveliko i odlikovala mnogim posebnim karakteristikama. Vozeći se redovno na relaciji Travnik – Vlašić, imao sam priliku upoznati ovo mjesto u različitim godišnjim dobima, u različitim dobima dana, u različitim vremenskim uslovima. U jednom trenutku mi se javila misao da je ovo stvarno najljepše selo na području općine Travnik. Međutim, kada ocjenjuje neko ko nije posjetio još mnoga travnička sela, to ne može biti validna ocjena. Ali kad sam to spomenuo na gradilištu i kad je jedan stariji i iskusniji kolega to potvrdio, znao sam da sam u pravu.

Gledao sam danima i zapažao, upijao svaki detalj koji ovo mjesto nudi, čitao redove koje su brežuljci, šume i livade ovdje ispisale svojim vijugavim slovima. Čitao ih kao najzanimljiviji roman. I uživao.

Prvo su mi za oko zapeli bajkoviti prizori prije samog ulaza u selo, probijanja jutarnjeg sunca i njegovog plesa sa krošnjama stabala nasumično razbacanih po brežuljcima oko sela. Pogotovo ako je sinoć pala jaka rosa, pa iz zemlje izbija ona čarobna izmaglica, dok po travi prosute šljokice svjetlucaju na jutarnjem suncu.

I sad razmišljam, vraćam se opet u djetinjstvo... Kad smo kao djeca crtali pejzaže, većina nas je crtala ovo što se može vidjeti sa ulaza u Mudrike. Kuća, ljuljačka ili klackalica, kućica za psa, po koje drvo, pa još kuća, brda koja se prepliću i nastavljaju jedno na drugo, vijugavi put koji ide u nedogled i biva sve manji dok se konačno ne sakrije iza nekog brežuljka od kojeg ga dalje ne vidimo, isto tako vijugav potočić, negdje sa strane gusta šuma, a tamo iza svih brda stoje gorde visoke trouglaste planine, sa bijelim vrhovima. I iznad svega toga postiđeno sunce proviruje iza oblaka. Eto, nisam ni znao da sam još kao dijete na likovnom crtao Mudrike. Samo, za razliku od mojih crteža, samo su dva trouglasta vrha, a s prvim minusima, zaista oni i obijele prije svega ostalog u ovom pejzažu. U jednom trenutku mi se javi sumnja da ipak nema sve kao na mojim crtežima iz djetinjstva, fali potok. Ali Boga mi, ne fali. Doduše, sakriven i stidljiv, klobuča između stabala, razdvajajući livade i gotovo neprimjetno prolazi kroz selo. Sve dok ne podivlja. Sjetih se brzo kako je one jedne godine nabujao, pa im silan belaj napravi po sređenim avlijama pored kojih teče.

Mudričani su vrijedni i čestiti ljudi. Neko bi rekao pravi bosanski gorštaci. Oni ne bi dozvolili da livade stoje zapuštene. Barem ove generacije koje trenutno tu žive. Šta će biti sa mlađima, vrijeme će pokazati. Ali ovi sad ljudi, ovi ovdje ljudi, ne bi mogli gledati livade kako zarastaju, trave kako se povaljaju od silnih planinskih kiša i vjetrova. Na koncu, oni od toga žive. Zato i jesu sve livade pokošene, većina njih ograđena, a malo koji urbanista bi tako lijepo rasporedio stabla po ovom pogužvanom terenu.

Karaula ima zeleni tepih, a za Mudrike bismo mogli reći da imaju zelenu postekiju. Sa svim svojim valovima i uvalama, sa malim brežuljcima i malim dolinama, pogužvanu zelenu postekiju. A što je i razumljivo, jer postekija se i pravi od vune, a ako kome vune ne fali, onda je to definitivno Mudričanima. I to je jedan prizor koji mi je često znao privući pažnju. Bijeli biseri prosuti po ovoj zelenoj postekiji. Blago vlašićkog kraja. Ponos i život velikog broja ljudi na ovim prostorima. I mada, u neka doba, mnogi će priznati da je bolji vlašićki sir sa druge strane Vlašića, iznad sela Donjeg kraja, ipak i tzv. Donjokrajci sigurno imaju jaku konkurenciju u Mudrikama.

Još je jednu zanimljivu liniju Vlašić iscrtao na licima i rukama ovih ljudi. Naučili su se boriti sa otežanim vremenskim uslovima, naučili su ukrotiti vlašićki vjetar i zime. Naučili su omekšati vlašićki kamen, pripitomiti ga i od njega graditi impozantne građevine. A vlašićki kamen, čvrst, postojan, otporan na sve što ga na ovoj planini može zadesiti. Samo nije otporan na ruke mudričkih majstora. Ili im se jednostavno prepusti da ga oni oblikuju kako im paše, kao da ima povjerenja u njih, kao da zna da će napraviti nešto prelijepo, pa i sam želi učestvovati u tome. Pa ćete vidjeti prolazeći ovim krajevima ispred nekih kuća čvrste kamene podzide. A tek na nedalekom Babanovcu, gdje su ovi ljudi ostavili litre i litre svoga znoja slažući kamene blokove za ljude iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, pa i šire.

U samim Mudrikama nije složeno toliko kamena kao na Babanovcu i ostalim naseljenim dijelovima Vlašića. Mudričani su svoje kuće i okućnice nekako malo skromnije uredili. To su jednostavne seoske kuće, nalik svim drugim seoskim kućama kakve su kod nas pravljene poslije rata. I malo koja da se nešto aman ističe svojim dizajnom ili veličinom. Jedina građevina koja se ovdje i previše ističe je ruglo od kutijaste zgrade od šest-sedam spratova u po' sela. Onome ko je dao takvu ideju i onome ko je dao dozvolu za gradnju takvog objekta bih, ove sadašnje pameti, glatko oduzeo dozvolu da se bave tim poslom. Kao što bi bio slučaj i sa onim ko odluči napraviti i sa onim ko dozvoli da se napravi ogromna štala u po' čaršije. Eto zamislite taj scenarij. Ali valja privući Arape, njima se ovdje sviđa, pa valja uzeti paru na svaki mogući način. Čak i ako to znači uništiti prirodnu ljepotu i narušiti balans koji vlada stotinama i hiljadama godina.

Nažalost, i ova će vas zgradurina dočekati odmah na samom ulazu u Mudrike i pokvarit će onaj predivni pejzaž koji sam ranije opisivao. Ne dajte da vam pokvari sveukupni dojam o Mudrikama, zanemarite je, ignorišite. Mudričani nisu takvi i ovo mjesto nije takvo. Još uvijek je to prelijepo mjesto.

Kasnije, nakon nekoliko dolazaka i prolazaka kroz Mudrike, počeo sam uživati i putu. Kao što sam nekad davno rekao: ''Neko putuje da stigne do cilja. A neko jednostavno uživa u putovanju.'' Ako znate čitati jezik prirode, imat ćete priliku pročitati divne priče. Pogotovo u jesen. Nisam do ove jeseni ni obraćao pažnju kroz kakvu to šumu prolazim sve ovo vrijeme. Računajući, pošto je visina, planina, da se radi o crnogoričnoj šumi, smrča, bor, omorika. Ali upratim da se iskradaju i proviruju između tamnozelenog lišća i male krošnjice lijeske, graba, možda čak i bukve ili hrasta. Nisam neki naročit znalac na tom polju. Ali znam uživati u pogledu. Pa ako ponekad i okasnim i ne stignem vidjeti šljokice rose na zelenoj postekiji, onda barem vidim kako jesenje sunce dodatno pozlaćuje zlaćane ukrase na tamno-zelenoj haljini puta prema Mudrikama.

Jedna od stvari vezanih za Mudrike, koja mi je još uvijek nepoznata, a znam da je prava blagodat, jeste i kafa u ljetno predvečer u bašti kafe bara u sklopu benzinske pumpe iznad Mudrika. Vjerujem da nakon napornog radnog dana, pogled na zalazak sunca iznad Mudrika barem malo olakša i opusti ove Božije robove. Nekad ću i to doživjeti, ako Bog da, pa makar i mahsuz otišao gore. Direktno sam učestvovao u gradnji ove benzinske pumpe, pa možda i to malo djeluje na mene, ali vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je za mnoge posjetioce ovo odlična lokacija i odličan objekat. Možda bi još bolji bio da se malo bolje održava, ali doći će i za njega neka bolja vremena, nadat je se.

Imam ti ja na ovom prostoru još želja, prošetati i kroz Spahiće i kroz Haliloviće i ostale zaseoke i sa Spahom otići do Pljačkavca i do Ismetovih Gračana. Ali nekako u mojim zamislima, svaka ta priča počinje sa rosom u izlasku sunca i završava sa rosom u zalazak sunca. Od šljokica do šljokica. Od pejzaža iz djetinjstva do kafe i mira zrelog doba. Takav je život.

A ko zna, možda me život i odvede do potpunog mira, za kojim sve vrijeme čeznem, do prirode koja me zove sebi, do predjela koje sam kao dijete crtao. U nekim trenucima umora od svijeta, znao sam reći: ''Samo kupiti 15 ovaca i otići na Veliku Bukovicu...'' Mada, Mudrike su vjerovatno i bolja opcija. A opet, ko zna, možda svu tu ljepotu nekad prepoznam i u svojoj rodnoj Karauli, pa mi ona postane ''najljepše selo na kvadrat''. Za sad ipak dijeli mjesto mjesto sa Mudrikama.

Ajdin Sefer, 29.08.2024.