Probudio me zvuk pištanja velike, bijele mašine koja je stajala pored. Polako sam otvorio oči, jedini pokret koji još mogu da napravim, ali činim to nevoljno. Već odavno moji udovi, nisu pokretni, i ne služe ničemu. Staro meso i tanka koža bez imalo života. Na koži tragovi. Putevi i žlijebovi koji vode u priču o meni.

Ima 83 godine kako sam rođen. U malu porodicu, jednom starijem babi i jednoj tihoj majci. Bio sam im jedina radost. U maloj kućici, okruženoj šumarcima, moje djetinjstvo je teklo, neobuzdano i nezaustavljivo, kao rijeka. Godine su se stapale, svaka je nosila nešto novo i uskoro sam se I odselio, našao djevojku, oženio, skućio. Iza tih par riječi, čitav život. Život radosti i boli, sreće i tuge, bolesti i zdravlja a ponajviše djece koja ti pružaju ruke. I pomisliš, na vrhuncu si, ali onda upoznaš smrt. Ne licem u lice, o ne. Smrt svojim tananim prstima uzme one najmilije, one čiju boju očiju nosiš. I tada saznaš kako izgleda tamna strana duše. Mirisi vremenom nose samo sjećanja i tugu. Ne nadaš se više kao nekada, ali držiš se za taj i takav život svakom svojom ćelijom. Vremenom ćelije počinju da odumiru i postaneš biljka. Dragi Bog mi je uskratio visprenost tijela, ali visprenost uma je tu. Moja kazna na ovom svijetu, ko zna. Ali svaki put kad me neko uzme u naručje, ne zbog zagrljaja, nego da me prenese sa kreveta na kolica moje srce prepukne, a dostojanstvo izblijedi za nijansu. Svako kupanje i presvlačenje, rana u grudima biva veća, suze se slijevaju niz uvenule obraze, ali glasa nema, odavno je utihnuo. I sve je u meni utihnulo. Osim misli. Koje se roje kao u košnici.

Iz neposredne blizine čujem vriskove i užurbane korake. Prilike u vatrogasnim i bijelim odijelima se sudaraju, miješaju, čak i kolabiraju na sred naše sobe, kockastih pločica. Osjetim gorak miris dima, koji zahvaća čitav strop. U nemoći, mogu samo da posmatram kovitlanje dima i pepela. Vriskovi postaju sve glasniji, čuje se i gromoglasni udar eksplozije, zvuk cijepanja zgrade i u momentu plameni jezičci vatre kreću da gutaju sve pred sobom. Dok moja zbilja postaje pepeo i prah, zadnjim atomom snage, u sebi, predajem šehadet. Sklapam oči premotavajući život unatrag i kao da sam prekriven najmekšim perjem, tonem u tišinu, ostavljajući sa sobom sav užas ovoga svijeta.