Naziv „ PIJUN " nosi simboliku figure koja se stalno pomjera za druge, prva ide naprijed, često bude žrtvovana, a rijetko ko vidi pravu pijunovu bitku.

Od kako znam za sebe pišem i pisat ću.
Vjerujem da su riječi jedino mjesto gdje mogu stati potpuno svoj, bez straha da će me neko prekinuti dok pokušavam objasniti kako se osjećam. Jedino to uspijeva kod one što joj konji bjehoše dragi. Kod nje ne glumim, već sam pravi ja i neka ostane tako.

Dugo sam mislio da sam ja problem,
da u meni postoji nešto pogrešno, nešto zbog čega ljudi odlaze, šute, zaboravljaju ili ne ostaju dovoljno dugo da me upoznaju. Čovjek vremenom počne vjerovati u ono što mu život uporno pokazuje i što mu ljudi govore. Pa sam i ja povjerovao.

A onda me jedan grad, daleko od svega poznatog, naučio drugačije.
Između ulica i nepoznatih ljudi pronađoh dijelove sebe koje sam godinama gubio pokušavajući biti dovoljan svima.

Nekoliko ljudi, sasvim slučajno na pravom mjestu u pravo vrijeme, pokazalo mi je da nisam težak za voljeti, već sam samo predugo bio okružen mjestima gdje se za ljubav nije ni čulo.

Pa volje ti pišče kakva ljubav sad? Zar nije to tinta i pero za tebe?

Tada shvatih da je Bog veći od svih problema koje čovjek nosi sa sobom.
Veći je i od usamljenosti.
Veći od noći kada misliš da nemaš kome reći kako ti je.
Veći od svakog pitanja koje me lomi iznutra.

Veći je i od tog osjećaja samoće. Svi su tu, sretni su i smiju se ali si idalje nesretan i osjetiš samoću. To sam negdje filtrirao kroz sreću najbližih ljudi. Neka njima ništa ne fali i nek' su sretni i zadovoljni.


I možda se zato ljudima više ni ne zahvaljujem za ono što su bili prema meni, jer vjerujem da ih je baš Bog poslao onda kada sam počeo gubiti vjeru u sebe.

Cijeli život nekako više težim sreći drugih nego svojoj.
Uvijek mi je bilo lakše dati posljednji komad sebe samo da neko preko puta mene osjeti mir.

I nije to slabost. Za mnoge jest, za mene nije. To je filtriranje. Život s vremenom skloni ljude koji ne znaju čuvati nečije srce, pa ostanu samo oni pred kojima ne moraš glumiti da si dobro.

Možda nikad nisam dobio ljubav onako kako sam je zamišljao i želio.

Ali sam naučio kako je dati. Naučio sam kroz muziku, kroz stihove Rafa i Morada koji su razumjeli ono što nisam znao izgovoriti. Kroz pjesme koje su me učile da i ljudi koji najviše pate često najljepše vole.

Šta je sreća? Dođosmo i do tog pitanja posljednje večeri u hotelu? I dok se čekao moj red da ju prikažem kroz Raf-a, samo sam zanijemio. Kako da kažem da je u tom momentu sreća moja bila nasuprot mene?

Kad' je neko drugi sretan, eh' to je moja sreća.

Još uvijek pišem i pisat ću jer sam negdje između svih odlazaka, svih gradova i svih slučajnih susreta, pronašao ono najvažnije. Spoznao sam da čovjek nije izgubljen dok god u sebi ima ljubavi koju može dati drugima i da je osmijeh mnogo ljepši na licima drugih nego na svom licu.

I znam da će vjerovatno i ovaj put biti isto.
Mnogi će dobijati poruke, pozive i pitanja kako su i jesu li stigli kući? Mnogo će se konverzacije voditi. A ja ću vjerovatno opet ostati negdje između tišine i zaborava, naviknut da se moje ime preskoči bez loše namjere, ali i bez stvarne potrebe da me neko zadrži.

To je sreća! Kada učiniš dovoljno da neko bude sretan i da uspjeva a da i ne tražiš da neko bude tu poslije. Slavit će se uspjesi siguran sam, samo ne kod mene ovaj put.

Ipak, ko sam ja da bilo kome zamjerim?

Negdje sam kroz sve te odlaske naučio da čovjek ne vrijedi manje samo zato što ga se rijetko sjeti. Nekada oni koji najviše daju ostanu posljednji koje neko pita kako su. I možda baš zato još uvijek biram da budem dobar, čak i kada znam da će me vrijeme odnijeti iz tuđih života brže nego što sam tamo i stigao.

I neka bude kako bude. Znam za koga sve ovo radim. Znam da čekam da svi budu sretni i nasmijani i znam da je ovo cijena koju skoro uvijek platim. Tako mi je...