Mama, mama.
Zašto je tužan onaj čiko?

Moli dijete majku
da mu odgovori
i vuče je za rukav
svojim malenim rukama,
ljepljivim od sladoleda.

To je pisac, sine.
Pisci nisu sretni.

Mama, mama.
A šta to pisac radi?

Uporan je mali.

Sine, pisac uzme olovku u ruku
i piše po papiru.

Mama, mama.
Ja neću nikad pisati.
Umjesto toga, ja ću biti sretan.

Ako mislite da je pisac nesretan
jer ga niko ne čita,
griješite.

Nekad je piscu lakše
da niko ne čita njegove riječi.

On ne voli da ga se vuče za rukav
i da mu ljepljivi prsti prljaju papir.

Nekad, da ga niko ne pogleda,
bio bi najsretniji čovjek na svijetu.

Umjesto toga,
objavljuju ga.

Hoće da čuju
šta on ima da kaže.

Šta će reći?

Sve što je imao da kaže
stavio je na papir.

Sad vi njemu kažite.

Stavljaju ga u kavez
da mu se dive.

Ili ga ismijaju.

Samo što to oni
tako ne zovu.

A treba im neko
da mu se dive
i neko
da ga ismijaju.

Onaj pisac je nesretan
jer piše poeziju,
a trebao bi pisati
misaone eseje
ili kritike.

I on bi živio,
ali ne da ismijava
ili da se divi nekome.

Ali ne može.
Jer pisac je... pisac je... pisac je.