Kasno je, a ja ne mogu ispustiti olovku iz ruke. Umjesto da idem spavati gledam mjesečinu i razmišljam šta to želim napisati sebi, njemu, svijetu???

Svakim danom želim pisati svim ljudima ove planete da znaju da nisu sami. Možda bi tada sve loše stvari nestale i osmijeh bi se vratio na svako nesretno lice. Pisala bih i njemu. Želim mu pisati o svom danu koji se ne razlikuje od prethodnih 5, dosadnim obavezama, zvuku kiše na prozorskim oknima, zrakama sunca koje su me probudile jutros i o mojoj ludoj ideji da bježim od realnosti.

Želim napisati proglas svim narodima svijeta u nadi da shvate da nam ratovi nisu potrebni. Ozlojađeni smo, nesretni i usamljeni te nam ne trebaju sve grozote koje rat nosi sa sobom. Želim pisati voljenima, koji već dugo pričaju zvijezdama o meni, da mi nedostaju. Dok sjede u rajskoj bašti nemaju pojma koliko sam izgubljena bez njih da mi čak i praznina postaje emocija. Emocija od koje bježim i koju ne mogu opisati.

Želim napisati pismo zahvale svim ljudima koji su ušli u moj život i ostavili neizbrisiv trag. Bez njih ne bih pronašla sebe!

Pisat ću sve dok mi ne oduzmu pravo na isto, jer samo ako budem pisala znat ćete da mi je stalo.