Neki kažu da su pisci čudni ljudi , ljudi koji žive i pišu o mašti ili kroz maštu prikažu zapravo surovu realnost. Kažu da su pisci jedni obični čudaci koji ipak imaju moć da pridobiju veliki broj ljudi na svoju stranu kroz njihove tekstove, i da im u lice kroz njihove zapisane riječi kažu direktno šta misle o stvarima o kojima pišu. Ali ipak evo i ja pišem tako da sam vjerovatno i ja jedan od tih čudaka, ali zapravo ko smo mi.

Ko smo mi tekstopisci sa super moćima da kažemo šta mislimo, al ne samo kažemo nego to kažemo na neki lijepo dočaran način da ostane u nečijem sjećanju . Ili smo mi samo ljudi koji imamo dovoljno hrabrosti da napišem javnosti to šta mislimo bez trunke straha. Ljudi bez straha od tuđeg mišljenja šta će neko na to reći. I ne pišemo samo o stvarima tako reći aktuelnim temam, nego pišemo i o intimama našim e do te mjere ide naša hrabrost. Da se ne stidimo naših djela koje radimo jer ipak to su dijelovi nas samih.

Sve to počinje uzimanjem olovke i zapisivanjem misli u tom trenutku kada dobijemo moć da pišemo. Kad uzmemo olovku i krenemo pisati po papiru to je kao da olovkom probijamo kožu i naše srce koje krene da krvari, i ta krv koja pada na papir pretvara se u tintu koja stvara riječi tako spretne i usklađene da im se čak i ja nekada divim. I onda razmišljaš o tome samo na sekund da ti je Bog dao taj dar da pišeš, drugi da čitaju i da tako komuniciraš sa mnogo ljudi.

Ujedno to je dar i prokletstvo, dar sam već rekao a ovo drugo je šta kada prestane dolaziti tih momenata pisanja. Mnogo tekstopisaca nazivaju luđacima ne jer su ludi nego imaju drugačiji pogled na svijet. A drugi možda čak i čitajući ih mijenjaju svoje poglede na osnovu njih. Kada nestane pisanja pisac postaje depresivan zbunjen, bar sam tako primijetio kod nekih starijih pisaca. Jednostavno nisu se održali u tome pustili su taj dar i osjetili to prokletstvo. Sada kada ih vidim kao da su izgubljeni u svijetu o kojem su tako mnogo rekli, ali i dalje ostali izgubljeni u njemu i nastavljaju tu živjeti kao potpuni stranci.

Onda razmišljam o tome kako neko ko je tako mnogo napisao o svijetu, djelovao kao da ga zaista dobro poznaje postao izgubljen u njemu. Postao stranac u tom svijetu i sada broji dane u njemu, želeći da ode od njega jer ga sada gleda drugim očima. Sada ga gleda kao nešto sasvim novo i strano, kao nešto sto je tek počeo da istražuje a sve manje vremena ima za to. Njegovo vrijeme prolazi istraživanje prestaje ali on će ipak živjeti. Živjeti će njegovi tekstovi i opet čitajući rećemo da je ipak taj svijet poznavao bez obzira što je pred svoj kraj bio zbunjen kao i svi.