Najveća greška svakog početnika u pisanju je što se plaši šta će o napisanom reći i misliti čitaoci. Takve misli opterećuju i sputavaju. Stavljaju lisice na misli. Stavljaju okove na kreativnost. Strah od reakcije stvara zidove koji kasnije stvaraju šablon, kalup koji uništava kniževnost.
Moj savjet pišite kao da niko ne čita. Igrajte se. Nek riječi budu lego kockice od kojih je predviđeni da sklopite zmaja, ali vi budete dovoljno neopterećeni očekivanjima i od kockica sklopite bokal. Nema veze što drugi možda ne vide bokal. Vama je bokal i vi ste uživali u osmišljavanju i sklapanju istog. Svakako, ono što ljudi čitaju nije ono što ste vi pisali. Ne mislite mnogo unaprijed, posebno ne o rekcijama čitaoca. Djelo je vaše samo dok ga pišete. Kad ga završite oduzimaju vam ga. Ne dovolite da vam ga oduzmu prerano.
Ne morate da napišete novi Zločin i kaznu. To je već napisao Dostojevski. Pišite ono što je vama blisko. Pišite o svemiru, o hranjenju svinja, kukuruzu, Bati Živojinovići ili sukobu Nataše Bekvalac i Sergeja Trifunovića. Pišite iracionalne stvari. Smislite svoj svijet. Pišite o ženi koja ima četiri noge, o pužu koji bljuje vatru ili ljubičastim gljivama koje liče na ptice. Pišite o čemu god i kako god. Uporedi advokata sa vojnikom koji čuva red, policajca sa nojem, kornjaču sa kamionom kog vozi pijan vozač. Napiši da je u avgustu pao snijeg, da koza i Nikola Tesla igraju šah. Piši šta želiš. Daj mašti na volju. Vidiš kako ja. Doduše, meni je svejedno, mene niko ne čita.