Tiho koračam ulicama našeg malenog gradića. Ovdje sunce uvijek sija istim intenzitetom. Po privitku oblačka na nebu ukazuje se nagovještaj doma, i kao da mi cijeli grad govori tu si gdje pripadaš.

Ovdje sam, gdje i trebam biti. Iako, među prstima još osjetim trnce, i na dlanovima mi se ukazuju posjekotine od hartije. Bolne su riječi, ispisane rukama pjesnika, izmučenim stvaranjem.

Još lutam sokacima, osluškujem zov sjećanja, a negdje u izmaglici, učini mi se poznat lik. Zar još uvijek lutaju gradom putujuće duše? Zar nisu zaboravile na toplinu majčinog skuta?

Svuda si, i nigdje - samo s druge strane telefonskog kabla. Budiš se pod nekim drugim suncem i snivaš snove sa drugom mjesečinom. Živiš u prostoru izvan vremena i nazivaš ga savremenim. Tvoje srce kuca u nekom novom ritmu, i zaboravlja poznati šum - a nekada smo bili jedno.

U jednom malenom gradiću, izvan prostora i vremena, živi najvoljeniji čovjek, a ipak uvjeren da je zaboravljen. Živi u pričama i osmjesima koje je ostavio na tuđim srcima za sobom. Nije ni svjestan da njegovo ime šapuću daleke misli i čekanja, razasuta po svemiru, izvan vidokruga njegovog svijeta.

Još se u krhkoj latici ispod stola skuplja prašina i pregršt uspomena među starim pismima. Još uvijek živimo na papiru, i sa svakom novom stranicom ispisujemo svoju priču. Ostavljamo trag - nevidljiv očima, ali srcu dobro poznat.

Pisaću i nova pisma, svaki put usmjerena ka mjestu gdje misli čekaju, u nadi da će pronaći svoju adresu. Prolazimo kroz nevidljive ruke svemira, nošeni riječima koje smo prešutili i poigravajući se sa sudbinom. A možda će negdje, na kraju svih putanja neko čuti šapat tih pisama i osjetiti koliko je voljen.