Uopšte ne znam kako započeti ovo pismo, šta napisati, šta kazati. Podržavam vlastito ludilo. Slušam svoje lude ideje. Ne znam gdje mi je glava, samo znam gdje mi je srce. A ludilo (pomoću kojeg razmišljam o tvom bivstvovanju) je jednako struji svijesti koju ja ne provodim, nego ju samo slijedim. Pratim njen tok. Bivam njen rob. Tako da će i pisanje ovog (a i budućih pisama akobogda) biti vođeno nekim tokom struje svijesti (ovdje sad naglašavam digresiju pomoću koje napominjem nepovezanost mog toka struje svijesti sa čitavim književnoumjetničkim pravcem istog. Faulknerova djela nemaju nikakve veze s ovim narativom). U svakom slučaju, pišem tebi.

Prošle su dvije godine od tih događanja. Stariji smo i zreliji (barem se tako ja osjećam). Ja se kajem. Zašto bih se kajao? Zato što te nisam volio onako kako sam zaista trebao. Mislim, nisam ti nikad iskazao onu pravu, istinsku ljubav koja je svima nama poznata otkako je svijeta i vijeka. Sve sam sveo samo na svoje zaljubljeno srce te taj osjećaj koji sam imao prema tebi. Imala si čitavo moje biće u svojim rukama. To nije ništa strašno niti loše. To je, zapravo, lijepo. To lijepo stanje se ne može ni opisati riječima. Imala si me kao što je Beatriče imala Dantea u svojim šakama. Ti si bila početak mojih opredjeljenja i odlukâ za budućnost. Upoznala si me sa svijetom knjiga; Atticus Finchom, Dorianom Grayom, s Marquezovim likovima i tako dalje. Još više mi utisnula ljubav prema muzici. U mislima me uzimaš za ruku i vodiš negdje daleko (ko će znati gdje), dok sviraju tonovi baladâ Simona & Garfunkela. Tad si me naučila kako voljeti ljude, životinje i čitavu prirodu.

Otkrit' ću ti sljedeće (iako sam to htio sakriti od tebe i zajedničkih poznanika): roman koji trenutno pišem posvećujem tebi. Kada sam dušu ispatio kad si za otišla za A.-om, tad sam dobio ideju za takvo što. Ali se ne stidim što ti sve ovo priznajem. Jer sam konačno odlučio nekome odati fascinaciju i onu pravu, ljudsku ljubav koju sam oduvijek imao prema tebi, a to je također fascinacija i ljubav prema samom životu.

Sigurno si već dobila cjelovitu sliku o prirodi ovog mog pisma. Najljepše od svega jeste to što možeš štagod uraditi s ovim pismom. Možeš ga zadržati, baciti u kantu za smeće, spaliti. Štagod. Ali ako odlučiš se smijati ovome, pokazivati ostalima i s njima se smijati, odlučila si me rastužiti. Tu se gubi moje ludilo zvano samopouzdanje da ti pišem ovo. Jer su meni pisma forma izražavanja koja polako umiru. Skoro pa niko više ne piše pisma. Takav je i svijet danas. Dosta stvari danas nije lijepo i iskreno. U takvom okruženju samo neki individualac može stvoriti svoj, lijepi svijet. Ljepota je subjektivna. Ali ja koristim pisma kada želim stvoriti vezu s osobom s kojom se vjerovatno neću moći viđati. Možda bi fizički to bilo moguće, ali u onom 'unutarnjem' smislu ne bi. Time ne želim tjerati te da imaš ikakve veze sa mnom. Imaš i tu slobodu. Samo ne želim da prođe moj život a da ti nikad nisam otkrio koliko te volim. Volim te kao svoje vlastite demone što me guraju naprijed.

Ovdje ću se zaustaviti. Nadam se da ti mogu slati još pisama, jer želim da znaš da, u ovim ludim i opasnim vremenima, postoji osoba kojoj itekako značiš.

Zauvijek tvoj,

D. P.