Dragi Ja,

Već dugo vremena želim da ti pišem, ali nikako da se uhvatim u koštac sa redovima slova koje čitaš. Jednako tako ne mogu ni vrijeme da ukrotim, da ga propisno dresiram kako mi ne bi stalno bježalo. Otme se, otrgne, a ja dok se okrenem za njim ono je već daleko.

Jutros, nakon što sam nevoljko ustao iz kreveta, na zvuk alarma kao po komandi, zatekao sam sebe i tebe ispred ogledala. Nije to više onaj isti lik kao prije. Osmjeh je postao iscerena grimasa, karikatura davnašnje sreće - nešto čega više nema. Kao uspomena niču bore, polako ali stameno, valjda je i to dio odrastanja. I ta riječ zapravo je surova zamjena za pojam starenja. Životna neminovnost koju kao ni vrijeme ne mogu da ukrotim.

Posmatrao sam naš lik nekoliko minuta, možda je čak i čitav sat prošao, a ja sam ostao nepomičan pred nama. Eh, moj ja, nekad smo se lakše prepoznavali, a sada moram da ti pišem kako bih te pronašao. Gdje li si se skrio?

Na tom, našem licu koje je piljilo u mene, samo su oči ostale iste. U njima nježni sjaj miluje uspomene koje više ni sam ne pamtim. Ponekad me podsjete na onog dječaka koji je bosonog letao po dvorištu, osluškujući lavež psa, dok lopta neprestano odzvanja od garažna vrata. Svaki dječak je fudbaler, dok se ne dokaže suprotno.

Ne odajem se nostalgiji često, a znam da je jedini narkotik na koji nisam imun. Šarena tableta simpatične prošlosti koja ima moć da me omami u nekoliko sekundi. Sjetim se sebe, sjetim se nas. Ti i ja ili ja i ja, spokojno uljuljkani u toj velelepnoj laži što je srećom zovemo.


I nekako naprasno, kao ljetnji pljusak u julsko popodne, počeše u tankim curcima suze da se spuštaju niz obraze. Jedna po jedna, u koloni čekaju na svoj red da padnu na lice. Iz nekog razloga koji ni sada ne znam nisam ih obrisao. Pretpostavljam da mi je prijalo plakanje. Ne radim to često, pa se ni ne sjećam kada sam posljednji put zaplakao. Možda septembar prošle godine? Nisam siguran.

Plač sam oduvijek smataro uzaludnim. Krajnji stepen tuge, bijesa ili razočarenja, koji u konačnici ne donosi nikakvo rješenje. I kada plačeš svi se trude da te razvesele. Smeta im tvoja potreba da bol ispoljiš fizički. Najednom, naglo kao što su i potekle, tako su i presušile. I bijaše suze. Pet kapi.

Moj ja, dok si ti kojekuda skitao tražeći sebe u gomili koja ni sama ne zna ko je, ja sam ipak ostao na mjestu. Fiksiran za stvarnost onakvu kakva je, bez imalo lažne ili realne nade da nešto promijenim. Po prvi put sam iz čiste nemoći prihvatio mogućnost da postoji sudbina. Da je neko gore britkim potezom olovke unaprijed zapisao sve što se desilo i sve što će se desiti.

Nisam navikao na sebe takvog, na nas takve, da olako prihvatam ono servirano. Nema riječi, nema povika, bez ikakvih pitanja. Samo hvala uz hvala, nakon svakog novog sranja. Adaptacija na novonastalog sebe.

Da bih te iznova pronašao morao sam da ti pišem. Nisam znao adresu, ulicu, grad, a ni broj. Ipak, naslutio sam gdje si, na istom mjestu na kojem se uvijek sakriješ kada se snovi stropoštaju niz oštru strminu realnostu. U duši, u tim tamnim odajama mene i nas, gdje čučiš u rukavcima sjećanja, dok te neka nova nada ne povede sa sobom na put. Čekaš da se vrata otvore i svjetlost prodre u naslage mraka u kojem samo tvoje zakrvavljene oči sijaju. Uvijek ista priča.

I tako sam nas gledao u tom ogledu. Ja. Ja. Komad stakla u drvenom okviru. Zid obložen keramičkim pločicama. Jutro. Da li se svi mi sjetimo sebe, onda kada osjetimo da sami sebi klizimo niz dlanove?


Srdačno,
Ja.