Ne pišem stihove, oni pišu mene,
u svakoj riječi ljubav se vene.
Kao da tugu sa stranica brišem,
i svaki uzdah u pjesmi dišem.

Kad jednom osjetiš rimu što liječi,
shvatiš da srce kroz stihove teče.
Jer ljubav je ona što vječno traje,
i kad nas nema, pjesmom se daje.

U stihu tražim i mir i snove,
da duša ozdravi, da voli ponovo.
Kad riječ se rodi iz srca tiha,
svaka bol nestane, svaka sumnja iščezne iz daha.

Papir sve prima – i tugu, i sreću,
u njemu čuvam što zaboraviti neću.
I kad se svijet na trenutak sruši,
u stihu pronađem mir za dušu.

Jer pjesma diše, živi u meni,
u svakom trenu, u svakoj sjeni.
I dok postojim, dok srce kuca,
pisat ću stihom što život u ruke uzima i s radošću vraća.

Kroz stihove dišem, kroz njih se smijem,
u njima tugu i ljubav krijem.
I dok me vodi taj unutarnji glas,
znam, pjesma će živjeti i poslije nas.