Nije ovo samo još jedna pjesma o Tatjani.
Nije ni pjesma o još jednoj, tamo nekoj,
srcu dalekoj, Tatjani.
Ne znam koliko na svijetu
postoji žena s imenom Tatjana,
ali znam da postoji moja.
Vješto sam joj urezivao obline u glini
i kitio svoju svesku s poezijom
stihovima u kojima pišem o njoj.
Bilo bi lakše da sam izmislio Tanju
i da je društvo mojim sjenima;
štrikao je u vuni svojih misli;
barem se ne bih stalno zapetljavao
u čvorove kao sad.
Ne bih se stalno ljutio na sebe,
jer ne uspijevam dovoljno
da se približim njenom stvarnom liku.
Tanja putuje planinama i obalama.
Bistrog je uma i još bistrijeg pogleda na ljude.
Sa svojim narandžastim uvojcima
i očima zelenim kao mahovina.
Tatjanu nisam vidio dugo.
Ako je neko sretne,
na vrhu planine ili na obali predveče,
gdje grad uranja u more
i pejzaž izgleda kao ulje na platnu,
recite joj da mojoj poeziji vrati stihove,
a meni mene.