Još u meni bezvremensko postojanje u meni se krije
Ja i dalje nadam se boljem vremenu - svjetlijem
Gdje ljudi razumiju svjesno jedni druge bez pukog klimanja glave
I kada svako od nas ima svoju slobodu govora, pa i ja

Ja nikada nisam znao da budem ono što nisam, jer zapravo nikada
Uklapati se mogao nisam u kalupe raznorazne
Pa često sam sjedio iza četiri zida usamljen i devastiaran od bola
Pitajući se koja je moja svrha života

Onda kada sam ostao sam, shvatio sam samo jedno
Da niko na svijetu pravi prijatelj ne može biti nijedna osoba
Osim majke koja najviše voli svoje dijete, ma kakvo god je

Možda sam previše tražio u drugima oko sebe
Malo nadanja sam pretvarao u prave i dugotrajne ljubavi
Gdje često sam čekao bolje vrijeme baš slučajno i tiho
Tamo iza ugla ulice mračnih boja i kroja obojen

Prekrečena nadanja moja su postala plijen samoće
Jer i dalje nisam shvatao kako je moj život pust
Shodno da nisam imao prave osobe pokraj sebe
Da ukažu na put u kome sam često gubio samoga sebe

Ne lomite mi moja nadanja, dragi (ne)ljudi!
Ja još imam snage da krenem koracima ka naprijed
Ali pitanje je da li bi ti mogao da pobijediš samoga sebe
Znajući da lažeš sve o meni, a nisi me ni upoznao

I dok pitam sebe, novi dan polako dolazi u susretu mome
Nova razmišljanja da shvatim da ipak nije sve do mene
U rukama su samo one stvari neprocjenljive vrijednosti
Sebe kao karaktera, a srce kao materijal za predavanje pametnima oko sebe

I crticom mudrosti ja tražim raskaz istine svoje
I godine prolaze a još mi se čini samo jedno
Da ipak ja sam samo onaj koji usrećuje druge
A sebe ne može nikako ni u jednom momentu

Šutim i saginjem glavu kao dan danas jer ne znam drugačije
Mada znam da ipak jednoga dana ću da puknem s razlogom
I pitati ću samoga sebe da li su krivci za ovo drugi oko mene
Ili moja šutnja gdje lome mi mnogobrojni moja nadanja?