Niko me više
Ne poznaje po tebi.
O tebi ljudima
Najbolje šutim.
Tvoje ime mi je
Na vrhu jezika.
Znaš li
koliko mi snage treba
Da te prešutim?
Znaš li
Koliko mi snage treba
Da ne zamišljam tvoj osmijeh
Koji nikad nije izgubio
Dječačke crte?
Znaš li
Koliko te se dobro sjećam?
Urezan si
U svaku poru moje duše.
Nema koju ćeliju
Nisi prevrnuo naglavačke.
A nisi čak morao
Ništa posebno da uradiš.
Dovoljno je bilo da postojiš.
Takav kakav jesi.
Okrenem se za svakim
Ko miriše kao ti.
Pomislim, ti si.
Ali nikad nisi.
I davno si prestao da budeš.
Davno sam prestala da budem.
U tebi.
Koliko ti je snage
Bilo potrebno da me pustiš?
Bojim se, reći ćeš mi
Ono što već znam.
Rekao si mi i te noći.
Par dana
I bićeš ti kao nov.
Par dana samo.
A meni su trebali mjeseci.
Ne znaš ti ovo
I nikad nećeš znati.
Ali mnogo mi je puta
Trebalo malo
Da ti napišem nešto.
Nemam hrabrosti
Da nazovem.
Bojim se
Hladnoće u glasu.
Bojim se da čujem
Kako zvučiš
Kad ti je svejedno.
Volim ja da mučim sebe.
Ali ne toliko.
Da čujem još jednom
Da ti je svejedno.
Ne znaš ti ovo
I vjerovatno bi ti
Bilo smiješno da znaš.
Ali nikad nisi
Izašao iz moje glave.
A svi misle da jesi.
To si zaslužio.
I ja sam zaslužila bolje.
Ali nikad nećeš znati
Da nikad nije prestalo boljeti.
Što je bilo nešto,
A nije ništa.
Što je meni značilo sve,
A tebi ništa.
I zato ostaješ u pjesmi.
Jer to je jedino mjesto
Gdje mi možeš biti sve,
A nikad ne znati za to.
To je jedino mjesto
Gdje mogu čuvati
Ono što mi nikad
Nije tražilo da bude čuvano.
I hajde
Da se sretnemo jednom.
Onako neobavezno.
Samo da vidim
Da ništa moje ne može biti izgubljeno.
A ono što bude izgubljeno
Nikada i nije moglo biti moje.
Samo da te pogledam zadnji put,
Ako nam je tako pisano.
I pustiću sjećanja na tebe
Da miruju.
Obećavam.
I bićeš mi u pjesmi.
U pjesmi,
Ali ne više u meni.
To si i htio,
Zar ne?