Tamo gdje se svjetlost gubi,
među kamenom i suzama,
krvav je svaki udah;
a ja, ko vjetar, lutam
po tišini što grize ruke.

Zemlja ne čuje moje korake,
dah mi u grlu ostaje
kao zora što nije došla,
kao smrt koja ne zaboravlja.

Na obali snova
osjećam hladan vrisak
kao davnu pjesmu
odjekuje u meni —
život je samo laž.

I dok me tama prekriva,
kao sjena bez duše,
ja nestajem u vlastitim očima,
u samom srcu beskraja
koji nikada ne stigne.

Nije to kraj, nije to ni početak,
samo plamen, što ne sagorijeva,
samo tjeskoba, što raste,
dok svijet se topi u prah.