Mama je plavu kutiju uvijek držala skrivenom u velikom drvenom ormaru u njenoj i babinoj spavaćoj sobi. Drveni ormar je došao s majkom u babinu kuću, zajedno sa torbama i kartonskim paketima s njenim djevojačkim stvarima.

Sve njeno djetinjstvo i djevojaštvo, mama je u tom ormaru čuvala svoju ljetnju i zimsku odjeću i urezivala simbole za stvari i osobe koje su njoj bile značajne, a koje nije htjela da niko drugi prepozna.

Tako je, kada se počela zabavljati i izlaziti sa mojim babom, kada joj je bilo 20 godina, na unutrašnjem dijelu vrata ormara, pri samom dnu, urezala dvije bijele rade. To je bio njen omiljeni cvijet i moj babo za sve godine kako su se zabavljali, prije nego su se vjenčali, nije došao na jedan dejt, a da u rukama nije nosio vijenac od bijelih rada koji bi on sam ručno ispleo.

Moja sestra i ja smo kao male uživale sjedeći na podu ispred velikog drvenog ormara i pokušavale odagnati šta bi mogli značiti simboli u unutrašnjosti ormara. Tako smo saznale da cvijet ljubičice predstavlja moju sestru, jer je mojoj mami bilo smiješno kako je sestra izgovarala tu riječ, kad još uvijek nije mogla jasno govoriti. Moj simbol je bila pčela.

Bilo mi je čudno što je mama odlučila da me poveže s pčelom, pa sam je tako jednom pitala zašto je moj simbol u njenim očima baš pčela. Mama se nasmijala toplo, ali je ton kojim je govorila bio nekako pažljiv i uzdržavajući. Kao da je postojao dio simbolizma pčele koji mi je prešutala ili je možda mislila da sam isuviše mlada da ga čujem. Rekla mi je da je pčela mudra, živahna i požrtvovana. Nijedan od tih atributa mi se nije činio dovoljno pogrdan da ga je trebalo prećutati.

Od tog našeg razgovora je prošlo nekoliko godina i nakon toliko vremena, prvi put sam ga se prisjetila kad sam došla na sedmicu dana kod svojih, nakon ispita na fakultetu.

Bilo je nedjeljno jutro. Magla se spustila i iako je bilo nekoliko dana pred ljeto, tegobno vrijeme koje se teturalo kao kakav pijanac kad hoda trotoarom na ulici, najavljivalo je kišu.

Nije se moglo nikuda izaći, a i ja sam tek bila oprala kosa, pa sam ostala kući. Bila sam sama, pa sam htjela izgubiti malo vremena, a da to nije zureći u ekran telefona.

Poželjela sam protegnuti prste na rukama listajući porodični album. To bih radila s mamom i babom svaki put kada bih im došla u posjetu i da predahnem od fakulteta. Znala sam da je mama odlagala album s fotografijama na dno velikog drvenog ormara u spavaćoj sobi.

Ušla sam u maminu i babinu spavaću sobu i otvorila desno krilo ormara. Nasmijala sam se vidjevši dobro poznatu i istraženu mapu svih simbola maminog djetinjstva i djevojačkih dana. Razmaknula sam odjeću koja je visila u ormaru sa vješalica i sagnula se da otvorim mala vrata koja su se nalazila na dnu ormara. Tačno u visini simbola bijele rade. Povukla sam mali konopac i otvorila vrata. Odmah ispod njih nalazio se album s porodičnim fotografijama. A ispod albuma nalazila se plava kutija od patika.

Jedna od rijetkih misterija maminog djetinjstva i djevojaštva u kojoj mama mojoj sestri i meni nikada nije htjela pomoći da je rješimo, bila je misterija plave kutije.

Plava kutija je imala poderotinu sa lijeve strane i u njoj su bile prve patike koje mi je mama kupila kada sam imala jednu ipo godinu. Uvijek me zanimalo zašto je mama baš tu kutiju zadržala i šta je u njoj bilo toliko posebno da nam nikada nije dala da je otvorimo.

Sjela sam na pod ispod velikog drvenog ormara, kao kad sam bila mala. Izvukla sam plavu kutiju ispod malih drvenih vrata ormara i stavila je na krilo. Oklijevala sam nekoliko trenutaka, ali sam bila svjesna da mi je ovo savršena prilika da razriješim najveću misteriju svog djetinjstva. Misteriju plave kutije.

Udahnula sam duboko i sklonila poklopac s kutije. Iznenadila sam se kada sam vidjela da je kutija bila prazna. Kao da je bila crna rupa čije se dno nije moglo vidjeti. Zavirila sam u svaki ugao kutije, ali i koliko god da sam imala oštar pogled i dobar vid, nisam uspjela razaznati ništa osim mraka. Oprezno sam stavila desnu ruku u kutiju i počela rukom prebirati po vazduhu, dok me neka nevidljiva sila nije povukla unutra.

Odjednom sam osjetila da me neko udara po stopalima i otvorila sam oči. Našla sam se na sjedištu u pozorišnoj sali. Imala sam osjećaj kao da sam zaspala i kao da me je neko naglo probudio. Bila je to žena u krznenoj jakni i sa šeširom na glavi. Udarala me je svojom štiklom u stopalo da bi me probudila i napomenula da želi da prođe.

„Oprostite.“, rekla sam zbunjeno i pustila je da prođe.

Gledajući oko sebe u nevjerici i pokušavajući da objasnim sebi kako sam se odjednom našla u pozorišnoj sali, nisam ni opazila da su se svjetla u sali počela gasiti. Glasovi ljudi oko mene su utihnuli i jedino svjetlo koje je dopiralo do mene bilo je svjetlo na sceni.

Na scenu je izašla mlada djevojka, balerina, sa kosom svezanom u punđu iz koje nijedna dlaka nije štrčala i u svijetloplavoj haljini do koljena.

Djevojka je počela plesati. Zaneseno i potpuno neometena činjenicom da je u tom trenutku posmatra toliko ljudi. Dok je plesala, mogla sam čuti tihe uzdahe divljenja. Kada je završila svoju piruetu, poklonila se publici koja joj je bez daha i neumorno aplaudirala.

Djevojka je istrčala sa bine i svjetla u sali su se počela paliti. Ljudi su polako počeli ustajati i kretati se prema izlazu. Ja sam pogledom tražila djevojku koja je maločas igrala na bini. Vidjela sam male stepenice namjenjene performerima, koje su vodile iz publike na scenu.

Dotrčala sam do tih stepenica i popela se na scenu. Iza vrata na kraju scene dopiralo je svjetlo i glasovi dvoje ljudi. Muškarca i žene. Prišla sam vratima i otvorila jedno krilo. Zvuk otvaranja krila vrata na sceni podsjećao me na zvuk otvaranja maminog ormara.

Iza vrata je bila mala soba za presvlačenje, a unutar sobe sto sa ogledalom za šminkanje i presvlačenje i kostimi. Na ivici stola bio je vijenac od bijelih rada. Na maloj okrugloj stolici za stolom sjedila je balerina i prstima vadila jednu po jednu laticu iz cvjetova bijelih rada u vijencu. Oči su joj bile uprite u vijenac.

Muškarac ispred nje stajao je jednom rukom nagnutom prema ivici staklenog stola na kojem je bio vijenac od bijelih rada, ali ga nije dodirivao.

„Rekao sam ti već da ja ne želim takav život za svoje dijete. Neću da se o njemu brine neko treći, dok oboje radimo. Ili da te viđamo jednom mjesečno kad te puste da se vratiš kući s turneje.“, rekao je muškarac tonom koji je zvučao nesigurno, ali kao da se trudi zvučati autoritativno.

„Ne razumiješ. Dobila sam mjesto na Akademiji u Pragu. Ako to propustim, gotovo je s plesom. A i mogu imati dijete i plesati.“, govorila je mlada žena.

„Koliko ćeš se moći brinuti o njemu? Koliko ćeš nas puta mjesečno viđati?“, pitao je muškarac.

Proradio je u meni inat i poželjela sam da mlada žena ustane i kaže da joj ne treba ni njegovo odobrenje, a ni glupi vijenac od bijelih rada.

Ali je mlada žena samo ustala i počela hodati u mom pravcu. Plakala je i djelovala je kao da gleda kroz mene. Ja sam počela koračati unazad. Kad sam izašla iz sobice na kraju scene u kojoj su bili mlada žena i muškarac, žena je samo zatvorila vrata.

Otvorila sam oči i opet dobila osjećaj kao da me je neko probudio iz dubokog sna. Ponovo sam se našla u maminoj spavaćoj sobi. Samo je sad neka neobjašnjivo gadna kiselina nagrizala moju utrobu.

„Je l' sad vidiš zašto te nikad ranije nisam puštala da pogledaš u kutiju?“, pitala je mama ozbiljnim, ali empatičnim glasom.

Trgnula sam se na njen glas.

Mama je uzela kutiju iz mojih ruku i stavila plavi poklopac na nju. Vratila je kutiju na dno ormara i prekrila dno odjećom. Zatvorila je krilo ormara.

Ustala sam.

„Zašto mi nisi rekla? Zašto njemu nisi ništa rekla? Mogla si biti nešto. Plesati po najvećim scenama pozorišta. Zašto nisi?“, bila sam bijesna. Na oca, ali i na majku.

„Ja sam se pomirila sa svojim izborom. A iz njega ste izašle ti i seka.“, rekla mi je mama.

Prišla mi je i zagrlila me. Nježno me je dodirivala po leđima.

„Znaš, pčelica je zato što me podsjećaš na mene. Poslušna pčelica. Ja jesam zadovoljna svojim izborom, ali bih bila sretna kada bi ti sutra u istoj situaciji izabrala sebe.“, rekla je mama.

Svako od nas bira da li će jednom imati svoju kutiju na dnu ormara. Ne mora biti plava. Boja je nebitna. Bitno je šta će smjestiti u tu kutiju. Da li će u njoj kriti ono što je mogao biti ili uspomene na kojima je zabilježen svaki trenutak onoga šta jeste.

Ja ne želim osuđivati svoju majku, niti mogu znati kako bih ja sutra postupila kada bih se našla u situaciji u kojoj bih morala birati između sebe i života sa osobom koju volim, a koja ne želi isti život kao i ja.

Ali mi nešto govori da je sve i svako ko od vas traži da budete poslušna i požrtvovana pčela i odustanete od sebe, jer se on ne osjeća slobodno u onom što ste vi, pogrešan izbor za vas.