Završio sam fakultet i mislio da mi se život otvara. Bio sam jedini sin jedne žene koja je čitav svoj život potrošila na mene. Otac nas je napustio kad sam imao sedam godina, i sve što sam imao na ovom svijetu bila je moja majka bolesna, ali jaka duhom.

Kad sam upoznao Almu, činilo se kao da mi je Bog dao nagradu za sve godine siromaštva i borbe. Dolazila je iz bogate kuće, imala je sve što poželi, a opet se zaljubila u mene, u nekoga ko nije imao ni bratstva, ni imetka, samo čistu želju da napravi svoj put.

Ubrzo sam našao posao u jednoj velikoj banci, sa platom od koje je mogla živjeti čitava porodica. Kad sam primio prvu platu, poželio sam napraviti svadbu, da majci ispunim san , da bar jednom u životu obuče svečanu haljinu, da dočeka svatove i da kaže: „Ženim svog sina”
Ali Alma nije htjela. Rekla je da je dovoljno kod matičara. Moja majka je šutjela, iako sam u njenim očima vidio tugu. Da je mogla, sakrila bi suze od mene. Žrtvovala je i taj trenutak sreće, samo da meni ne bude teško.

Nakon vjenčanja, Alma se uselila kod nas. Svakog dana sve glasnije govorila je da ne može da podnese život sa mojom majkom. „Želim samo nas dvoje“, govorila je. A ja, zaslijepljen ljubavlju, mislio sam da će vrijeme smiriti sve.

Moja majka je imala šećer. Često bi blijeda sjedila za stolom, odbijala hranu. Kad sam je pitao zašto ne jede, govorila je: „Nisam gladna.“ Nisam shvatao da iza tih riječi stoji bol koji nisam mogao ni zamisliti.

Jednog dana Alma je došla do mene i počela plakati. Rekla je da je moja majka stalno ponižava, vrijeđa, naziva je pogrdnim imenima. Govorila je da više ne može da izdrži. Gledao sam je i nisam znao kome da vjerujem. Majci koja je šutjela i sve trpila? Ili Almi koja je stajala predamnom uplakana?

I tada sam napravio najveću grešku svog života. Rekao sam majci da će odsad živjeti u podrumu, u jednoj hladnoj, vlažnoj sobici. Kad sam joj to rekao, pogledala me je sa suzama punim nevjerice. Ali nije rekla ni riječ. Samo je tiho otišla.

Svaku večer Alma joj je nosila večeru. A ja sam vjerovao da brine o njoj. Kad god bih otišao da je obiđem, moja majka je odbijala da jede. Govorila bi: „Nisam gladna, sine.“ A u očima joj se gasilo svjetlo.

Jednog dana vratio sam se ranije s posla. Ušao sam u kuću i shvatio da Alme nema. Pogledao sam prema podrumu. Tamo je bila. Tiho sam otvorio vrata.

I tad sam čuo njen glas, leden, zloban:
– „Jedi! Jesi li gluha, babo stara? Jedi, ili ću ti prosuti u lice!“

Čuo sam pad tanjira. Moja majka je jecala tiho, ali bez riječi. Samo su suze padale na stol.

Stajao sam na vratima kao zakovan. Srce mi se slamalo, ali nisam mogao vjerovati očima. Alma se okrenula, iznenađena što me vidi. A onda se nasmijala.Zatim dodala :

– „Eto, sad znaš. Ona mene muči, ona mene tjera da budem ovakva. Ako hoćeš mene, ona mora nestati iz tvog života. Biraj, odmah!“

Gledao sam majku. Moje jedino biće na svijetu. Sjedila je sagnuta, ruke joj drhtale, lice joj prekriveno suzama. Ni tada nije rekla ništa protiv nje. Samo me pogledala, kao da govori: „Nemoj je kriviti, sine”

Kleknuo sam pred nju, uhvatio joj ruke.
– „Oprosti mi, majko. Oprosti mi što sam te poslao u tamu. Oprosti mi što sam bio slijep. Nikad više neću izabrati nikog ispred tebe.“

Majka me poljubila u čelo, šapnula:
– „Sine, sve ti opraštam.“

Ali njene oči bile su poluzatvorene. Njeno tijelo je bilo slomljeno, a srce iscrpljeno. I shvatio sam da sam je već izgubio.

Nije je ubila bolest. Nije je ubila starost. Ubila ju je moja slabost. Moja izdaja.

A Alma? Otišla je iz kuće bez ijedne suze. Nikad je više nisam vidio.

Ostao sam sam. Sam sa zidovima koji odzvanjaju mojim krikom. Sam s tišinom podruma u kojem sam majci oduzeo dostojanstvo.
Sam s grijehom koji mi ni smrt neće oprati.