Prolazio sam istom ulicom, uvijek u isto vrijeme,
kao da me sat nije vodio nego neka navika
Na trećem prozoru bila je zavjesa, pola bijela, pola umorna,
i iza nje lice koje nije tražilo svijet,
ali je svijet u meni pokretalo
iznova i iznova

Nismo govorili.
Šta bi i rekli kad su pogledi bili teži od riječi,
kad je šutnja znala više
nego sve knjige što sam ikad otvorio.

Svaki dan ista scena
ja, prolaznik s' iluzijom,
ona, svjetlost iza stakla,
i između nas prozirna granica
koju nismo imali hrabrosti da razbijemo

A onda — ništa
Prozor je ostao,
zavjesa je ostala,
pogled je nestao
kao da nikad nije ni postojao

Pitao sam grad,
ali grad ne pamti takve stvari.
pitao sam tišinu,
ali tišina ne odgovara onima koji su zakasnili.

Kazaše mi da se udala
Jednostavno, hladno,
kao da se radi o svakodnevnici,
a ne o kraju jednog neizgovorenog svijeta

I shvatio sam, prekasno, naravno
da postoje ljubavi koje umru prije nego što se rode,
ne zato što nisu bile stvarne,
nego zato što nisu bile hrabre

Sada prolazim istom ulicom,
ali više ne gledam gore
Ne zato što ne želim,
nego zato što znam da
neke prozore izgubiš zauvijek
onog trenutka kada ne pokucaš na njih