Gutao je i posljednji komad palente sa mrvicama sira preko. Palenta je bila toliko loše kuhana, tvrda i suha, da je uz svaki zalogaj iz metalne kašike s kojom ga je hranila medicinska sestra, morao piti gutljaj vode. Svaki put kad bi podigao plastičnu čašu vode s police pored kreveta, mršava staračka ruka bi mu se zatresla i prosuo bi malo vode na posteljinu. Medicinska sestra je sve vrijeme odmahivala glavom, a iz usta joj se otimalo ono ccc iz negodovanja.

Kad je završio s žvakanjem i posljednjeg zalogaja i popio posljednji gutljaj vode, medicinska sestra mu je obrisala usta papirnom maramicom. Nije htio da joj kaže da mu se zgrušani dio palente zadržao u grlu. Osjećao je da ne može da natjera grlo da proguta, a stomak da svari palentu koju je već progutao. Sve je to negdje zapelo i čekalo.

A čekao je i on. Imao je 85 godina i takvu palentu ne bi jeo ni dan, a kamoli godinu više. Proživio je i tugu, i sreću, i strah. Bio je vojnik šest godina. Imao je priča i priča za ispričati. I jednu nedorečenu.

Bila je to priča koju on nikome nikada nije ispričao. A često je sanjao. Sanjao je polje raznobojnih lala i djevojku puštene svijetlosmeđe kose u bijeloj ljetnjoj haljini kako bere te lale.

To je bila njegova Lala. Toliko je voljela lale, da bi on brao i pravio buket raznobojnih lala, svaki put kada bi se njih dvoje trebali vidjeti. Toliko je voljela lale, da se čak htjela udati u polju lala. On je taj dan trebao držati za ruku i staviti joj biserni prsten na prstenjak desne ruke.

A onda, jedne večeri, nakon što je dopratio kući, poljubio je krišom i nestao s prvim upaljenim svjetlom u hodniku u njenoj kući, Lalinu kuću je pogodila granata. Uspijeli su preživjeti Lalini mama i babo i mlađa sestra, ali Lala nije.

Od Lale nije ostalo ništa što bi se moglo sahraniti, jer je granata raskomadala. Samo vjerenički prsten i cvijet lale ispod ruševina.

Od tad je na vratu uvijek nosio zlatni lanac sa privjeskom u obliku cvijeta lale. Sanjao je dan kada će negdje opet sresti svoju Lalu. Zato se nije bojao bolesti ili umiranja. Gdje god da ode, potražiće svoju Lalu. Lala je već tamo.

Manje se bojimo smrti, kad je neko naš već umro. Želimo da vjerujemo da će nas nečija poznata ruka, prijateljska, roditeljska ili partnerska, uhvatiti kad budemo uplašeni i zbunjeni prelazili na drugu stranu.

Medicinska sestra mu je predvostručila jastuk i pokrila ga do ispod laktova. Gledao je prema prozoru gdje se vidjelo lišće na granama stabala u dvorištu bolnice koje se pomjera na vjetru. Sunčevi zraci su se prelamali, kako je sunce zalazilo.

Osjećao je toplinu. Trebala je početi jesen, a njemu je postalo toplo kao usred ljeta. Toplina i sunce su mu udarili u glavu, pa mu se prispavalo. Kako je zatvarao oči, sve je jasnije vidio nisko brdo sa osušenom travom nalik slami pred sobom.

Stao je bosom nogom na slamu, ali ga ona nije bola. Počeo je hodati. Osjećao se lagan. Kao da je teret nekog iščekivanja skinut s njegovih grudi. Konačno je mogao duboko udahnuti.

Vjetar je pomjerao slamu, a on je među vlasima slamnate trave uspio vidjeti djevojku duge svijetlosmeđe kose kako sjedi na ivici brda i posmatra nešto. Počeo je hodati, skoro trčati prema djevojci među vlasima slamnate trave. Kad joj se približio, vidio je da je djevojka u dugoj ljetnjoj bijeloj haljini. Također bosih nogu.

Počeo se okretati oko sebe da vidi da li je još neko u polju, kada mu je djevojka rekla: „Dođi. Sjedi pored mene.“

Iznenađeno joj je prišao i sjeo do nje. Kad ju je pogledao, vidio je poznate oči koje su ga dugo vremena proganjale i držale zarobljenog u jednom vremenu. Vrcavo ga je pogledala i nasmijala mu se. Dala mu je znak očima da pogleda ispred sebe.

Sjedili su na samoj litici, a ispod njih prostiralo se cijelo jedno polje raznobojnih lala.