Dobio sam posao da čistim put kod Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. To je bio jedan od težih fakulteta u gradu, gdje studenti dan i noć uče, a meni je pripalo da ispred tog zdanja, gdje ljudi dolaze sa snovima, čistim ulice. Kod kuće sam bio u teškoj finansijskoj situaciji. Kruh se brojao na kriške, računi su se gomilali, a ja nisam mogao raditi teške fizičke poslove. Imao sam problem sa kičmom, diskus herniju, svaki nagli pokret me znao baciti na pod od bola. A opet, to metenje, čišćenje, skupljanje smeća ,to sam mogao, i zato sam molio da me prime. Jedva sam dobio taj posao, kao da je i to bio luksuz.

Dani su mi prolazili teško. Ujutro bih izlazio u mraku, a vraćao se u mraku. Dolazila je zima, moj najteži neprijatelj, a ipak, kad je prvi snijeg pao, nije mi bilo teško. Lopata u ruke, i naprijed. Svatko prolazi, rijetko ko pogleda. Ja samo guram, čistim, dok snijeg ne prestane.

Jedan zimski dan, iz zgrade je izašla grupa studenata. Smijali su se, pričali, djevojke u dugim kaputima, nosile su knjige i torbe. Sve su prošle kao da ne postojim, osim jedne. Zastala je. Pogledala me, onako, ravno u oči. Prišla i rekla:
— Hoćete li pola moje kifle?
Zastao sam, kao da nisam čuo. Pružila mi je, topla, zamotana u salvetu. Uzeo sam je, i nisam znao šta da kažem. Samo sam kimnuo glavom. A ona se nasmijala, onim osmijehom što grije srce, pa otišla za svojim društvom.

Nisam je zaboravio. Čitavu noć nisam mogao spavati. Ujutro, opet sam stajao s lopatom, a nisam mislio na snijeg , mislio sam na njen pogled. Počeo sam svima pričati o njoj. Kažem kolegama sa posla: “Vidjela me, dala mi kiflu.” A oni me gledaju, pa se smiju. Kažu:
— Jesi ti lud? Ona je studentica, bogata, sigurno iz neke dobre porodice. Ti si čistač, jedva stojiš na nogama.

Ali meni to nije bilo važno. Ja sam je čekao. Svaki dan. Čak sam počeo uzimati dvije smjene , prvu, pa i drugu. Ne zbog para. Nego da je samo vidim, da prođe, da bar jednom uhvatim njen osmijeh u prolazu. Bio sam umoran, kičma me boljela, ali nisam mario. Čekao sam je.

A onda, jedne večeri, stajao sam na istom mjestu, snijeg je jako padao. Vidio sam je – ista ona djevojka. Hodala je, spuštala se niz stepenice. Srce mi je zakucalo, ruke mi se tresle. I taman kad sam htio da joj priđem, da joj barem kažem “hvala za onu kiflu”, začuo sam zvuk motora. Crni, sjajni automobil parkirao je ispred fakulteta. Skup, onakav kakav nisam ni u snovima mogao sebi zamisliti.

Vrata su se otvorila, a iz njega je izašao mladić, u skupoj jakni, s osmijehom sigurnog čovjeka. Mahnuo joj, a ona potrčala prema njemu. Zagrli ga, poljubi, kao da je čeka cijeli život. On joj uzeo torbu, otvorio vrata, ona sjela, a ja sam ostao s lopatom u ruci, sa snijegom do koljena i onom polovicom kifle koja je odavno postala sjećanje.

Tada sam shvatio, za nju sam bio samo prolaznik, trenutak dobrote, jedna ljudska gesta. A za mene, ona je postala cijeli svijet.

Vratio sam se kući te noći sporije nego ikad. Nisam plakao, ali me boljelo dublje nego ijedan udarac kičme. Shvatio sam da se neke ljubavi nikada ne rode, da ostanu u nama samo kao rana.

Ipak, kad padne snijeg, kad osjetim miris kifle iz pekare, ja se sjetim nje. Njene topline, njenog osmijeha. Jednog jedinog trenutka u kojem sam osjetio da nisam nevidljiv.