Sklonila sam prstom zaštitnu crnu plastiku sa okulara svog fotoaparata.

Bio je to prvi put u tri sedmice, otkako sam se doselila u novi stan u Parizu, nedaleko od gradskog trga, Saint-Michel, da sam raspakovala svoj fotoaparat iz njegove torbe i postavila ga na mali stalak.

Nisam htjela da mi prsti izgube osjećaj za fotoaparat, a oko za preciznost i detalje. A prošle su pet sedmica, kako sam posljednji put fotografisala. Tri, otkako sam se preselila u novi stan, i dvije, kako sam pripremala ispite koji su mi ostali iz ljetnjeg semestra za septembar.

Srećom, diplomirala sam u roku i odmah dobila ponudu za poziciju marketinškog asistenta u jednoj kompaniji, pa se barem narednih godinu dana nisam morala više brinuti oko ispita, dok ne upišem master studije.

Mogla sam se posvetiti poslu, sebi i fotografiji.

Izvadila sam iz kutije plavu krpicu za čišćenje okulara fotoaparata i prešla preko svakog njegovog ugla, na kojem se mogla nakupiti prašina. Odložila sam krpicu na sto i nagnula se da pogledam kroz okular.

Napolju je bilo predveče, ali nebo su i dalje šarale nijanse narandžaste, crvene, svijetlo i tamnoplave, i ponegdje roze.

Moj fotografski san, bio je da fotografišem zalazak sunca iznad rijeke Sene.

Pogled s trećeg sprata moje zgrade, nije bio posebno inspirativan za fotografisanje, ali ovo je svejedno trebalo biti nekoliko probnih fotografija.

Namjestila sam blendu, tako da bude širom otvorena i zumirala.

S druge strane puta, bila je susjedna zgrada, bež zidova i uskih prozora, pri čijem dnu su se nalazile tanke rešetke i pored kojih su bile uske terase.

Moj fotoaparat gledao je, činilo se, u dnevnu sobu jednog od stanova na trećem spratu susjedne zgrade.

Pored zida je bilo veliko slikarsko platno na stalku. Što je bila bliža ivicama platna, to je boja pozadine slike bila tamnija, a što se više približavala crtežu djevojke u sredini, to je boja pozadine slike bila svijetlija plava.

Vidjela sam samo skice djevojke u sredini slike, ali sam po obrisima mogla razaznati da ima kratku valovitu kosu, do malo ispod vilice, guste obrve, tanke usne, privjesak ljiljana na grudima i haljinu, koja joj je lijepo oblikovala i otkrivala grudi. Lijeva ruka, kao da joj je ispadala iz platna i bila je nacrtana do lakta, a desna ruka joj je prekrivala lijevu.

Odjednom, slici je prišla djevojka u crnoj haljini, koja joj je otkrivala leđa i vrat, jer joj je i kosa bila vrlo kratka, do malo ispod vilice.

Držala je paletu boja i kist u jednoj ruci, a u drugoj čašu neke crvene tečnosti. Prema eleganciji staklene čaše u njenoj ruci, rekla bih da je to bilo crveno vino.

Namještala je i savijala ruku, kao da je znala da je fotografišem.

Zumirala sam na plave vene, koje su se nastavljale u njenu šaku, i nekoliko svijetloplavih modrica na šaci.

Spustila je čašu na obližnji stolić i počela slikati haljinu u crno. Haljina je oblikom podsjećala na haljinu koju je slikarka nosila i bila je crne boje.

Napravila sam još nekoliko fotografija pokreta njene ruke i vrata, dok slika.

Tišinu u stanu i moj fokus na slikarku i portret koji slika na platnu, prekinulo je krčanje mojih crijeva u stomaku.

Odvojila sam se od fotoaparata i ponovo ispravila vrat i leđa. Savila sam vrat na različite strane i masirala ga rukama minut-dva, jer mi se bio ukočio.

Prišla sam frižideru i izvadila puter i marmeladu.

Sjela sam za mali kuhinjski sto i izvadila nožem malo putera. Razmazala sam puter po hrskavom tost hljebu, koji sam kupila to jutro u pekari.

Kad sam završila jelo, odnijela sam puter i marmeladu nazad u frižider.

Bila sam previše lijena da operem tanjir spužvom i deterdžentom, pa sam ga samo stavila pod vodu koja teče, da mlaz spere mrvice tosta i mrlje od putera i marmelade. Kad je tanjir ponovo bio čist, stavila sam ga u plastiku za sušenje suđa na radnoj površini.

Pokupila sam mrvice sa stola papirnim ubrusom i bacila u kantu za otpatke.

Odvezala sam kosu i pustila da onako neuredna i prljava pada po mojim ramenima i vratu. Htjela sam oprati kosu i okupati se, ali i vidjeti šta je uradila slikarka sa svojom slikom.

Prišla sam fotoaparatu i nagnula se nad okular.

Slikarka je brzo završila s bojenjem haljine djevojke na portretu u crno, kože njenog dekoltea i ruku i ljiljana na ogrlici u srebrnu. Sada je oslikavala usne djevojke na portretu.

Prvi put se blago okrenula na desnu stranu i mogla sam joj vidjeti obraz. Odmah sam napravila nekoliko fotografija.

Ponovo sam se odmaknula od fotoaparata.

Bila sam fascinirana kojom brzinom je slikarka oslikavala svoj portret.

Pokupila sam svoju mokru kosu u peškir i stavila četkicu s pastom za zube u usta. Gledala sam nekoliko trenutaka u svoj odraz u parom zamagljenom staklu ogledala i izašla iz kupatila.

Htjela sam vidjeti da li je slikarka za sve to vrijeme završila svoj portret.

Držeći četkicu za zube u ustima, nagnula sam se nad fotoaparat i provirila kroz okular. Slika, ne samo da je bila dovršena, nego i uramljena u zlatni ram i postavljena na zid.

Bila sam oduševljena portretom plavokose djevojke u crnoj haljini i s ogrlicom s privjeskom u obliku ljiljana, na vratu. Odmah sam krenula škljocati.

Odjednom, na prozoru se pojavila slikarka, ista ta djevojka s portreta na zidu.

Trgnula sam se od straha što me je primjetila. Četkica za zube mi je ispala iz usta na pod.

Fotografisala sam je bez njenog znanja, kao neki opsesivni stalker i uhoda, tako da me je mogla slobodno tužiti.

Gledala me je nekoliko trenutaka i pokazala mi prstom da šutim. Prekrila je prozor svoje sobe zavjesom.

U tom trenutku, figura nekog visokog muškarca je ušla u tu istu sobu i počela je daviti. Nisam mu mogla vidjeti obrise lica, niti kose, jer se činilo da ima masku na glavi.

Slikarka se prvo pokušavala otrgnuti iz njegovog stiska, a onda joj je polako počelo ponestajati snage. Muškarac je oborio na pod i izašao iz sobe.

Vrisnula sam i prekrila rukama usta.

Sve se dešavalo u nekoliko minuta, a činilo se, kao da je trajalo nekoliko sati.

Požurila sam da uzmem svoj telefon sa stola i pozvala policiju.

Činilo mi se da osjećam svoje srce kako kuca u mom grlu. Rukama, nogama i kičmom su mi prolazili trnci i izgubila sam ravnotežu i pala na hladan pod.

Pokušavala sam doći do daha i svijesti, kad sam čula zvuk policijskih sirena na ulici.

Obukla sam jaknu i istrčala iz stana i zgrade, mokre kose i s peškirom na glavi.

Policajci su stajali na ulazu u stan. Dotrčala sam do njih bez daha.

„Vi ste zvali policiju?“, pitao me je jedan od njih.

Potvrdno sam klimnula glavom.

„Koji stan je u pitanju?“, pitao je isti policajac.

„Treći sprat. Ovaj stan odmah iznad ulaza. On ju je... ubio ju je... vidjela sam. Sve sam vidjela! Sve je bilo toliko brzo. Nisam joj mogla pomoći.“, rekla sam u jednom dahu.

Kad sam rekla koji stan je u pitanju, policajci su se začuđeno pogledali.

„Gospođice, jeste sigurni da je baš taj stan u pitanju?“, pitao je isti policajac.

„Imam sve na svom fotoaparatu! Bila mi je zanimljiva njena slika, pa sam sve fotografisala. Molim Vas... ubio ju je.“, molila sam ih da što prije odu pogledati. Možda je slikarka, nekim Bož'jim čudom, još uvijek živa.

„Polako, smirite se. Evo idemo.“, rekao je drugi policajac.

Čuo se zvuk i ulazna vrata su se otključala.

Dok smo se peli uskim i krivudavim stepenicama na treći sprat, s nama je išla vlasnica stanova u toj zgradi.

„Jeste li sigurni da je baš taj stan? Nemoguće.“, govorila je ona tiho.

Izvadila je ključeve iz svog džepa. Nekoliko stanara su već bili izašli napolje, kad su čuli povišene glasove u hodniku sprata. Svi su se okupili iza nas.

Vlasnica stana je otključala vrata.

U stanu je bio potpuni mrak.

Dva policajca su ušli unutra i počeli baterijskim lampama osvijetljavati prostor.

Vlasnica stana je upalila svjetlo u hodniku.

I ja sam ušla za njima.

„Eto, vidite. Nemoguće je da je ovaj stan u pitanju. Da se takvo nešto strašno desilo u mojoj zgradi, čuli bismo i ja bih prva zvala policiju. U ovom stanu niko već mjesecima ne živi... od onda.“, rekla je vlasnica stana, gledajući u mene.

Ušla sam i ja s policajcima i vlasnicom stana u dnevnu sobu.

Bila je prazna. Kao da se neko mjesecima ranije iselio iz tog stana. Nije bilo nikakve slike na zidu.

Približila sam se prozoru i razmaknula zavjesu.

Staklo na prozoru je bilo mutno, ali sam mogla vidjeti svoj fotoaparat koji gleda direktno u ovu sobu i stan.

Vlasnica stana mi je prišla.

„Sram da Vas bude, gospođice! Prepadate i mene i druge stanare. K'o da ne znate šta je ovdje bilo prije pet mjeseci.“, rekla mi je vlasnica stana oštro i prijekorno.

„Ja... ne znam šta je bilo. Ja sam ga vidjela kako je davi... ona je pala. Evo ovdje. Imam sve na svom fotoaparatu. I nju i njenu sliku.“, rekla sam im.

Svi su me posmatrali kao da sam izgubila razum. I policajci. I vlasnica stana. I drugi stanari, dok smo se spuštali stepenicama.

Policajci su ušli sa mnom u stan. Mislili su da koristim neku drogu.

„Ne razumijete. Ja nikad u životu drogu nisam probala!“, govorila sam bespomoćno.

Pregledali su stan i stvarno nisu ništa našli.

Prišla sam svom fotoaparatu i skinula ga sa stalka. Ušla sam u galeriju, da pogledam fotografije koje sam napravila.

Nije bilo nijedne fotografije slikarke i njenog portreta na platnu i zidu. Bio je samo prozor stana, sa crvenim zavjesama koje su pokrivale staklo.

„Je l' Vam se neki veliki stres desio u ovih nekoliko dana ili mjeseci?“, pitao me je jedan od policajaca.

Drugi policajac je ušao u dnevnu sobu i pozvao prvog da razgovara s nekim putem telefona.

Otišla sam do kupatila.

Staklo na ogledalu je i dalje bilo zamagljeno. Vidjela sam pola svog lica, a drugo pola, kao da je bilo odsječeno od ostatka lica. Oči su mi bile crvene i naduvene, a obrazi suhi i ispijeni.

Osjećala sam se toliko slabo u tijelu. Kao da ću se svakog trenutka onesvijestiti. Dio glave, koji je prekrivala maska od pare na ogledalu, me je toliko bolio. Kao da nije bio moj.

Otvorila sam policu ispod lavaboa i uzela kutiju tableta. Istisla sam jednu tabletu i progutala je bez vode.

Čula sam kako u stan ulazi još neko. Neka žena. Zvala je moje ime. Kada joj je glas postao dovoljno jak i dovoljno blizu meni, prepoznala sam da je to moja mama.

Ušla je u kupatilo i zagrlila me. Obje smo pale na hladne kupatilske pločice. Ona me je grlila i držala mi glavu u svom krilu, a ja sam plakala bez prestanka.

„De, de. Polako. Proći će. Tu je mama. Ne boj se.“, govorila mi je mama i mazila me po licu.

Tu noć, prespavala je kod mene u stanu. U mom krevetu i grlila me. Kao malo dijete. Nije sklopila oči, dok i ja svoje nisam zatvorila.

Adele Girard. Bila je moja najbolja drugarica i jedna od najboljih slikarki koje sam poznavala. Posljednja slika, koju je naslikala, bio je njen portret.

Živjela je u zgradi susjednoj mojoj zgradi, u koju sam se doselila tri sedmice nakon nje. Živjela je na trećem spratu, u stanu koji se nalazio odmah iznad ulaza u zgradu.

Znala je da je fotografišem i voljela je to. Moje fotografije su bile kao „behind the scenes“ nastajanja njenih slika.

Tu veče, kada je završila svoj portret, u stan joj je ušao nepoznati muškarac, koji je, kasnije smo saznali, pratio nekoliko dana. Silovao ju je u stanu i udavio.

Niko drugi u zgradi ništa nije čuo. Jedini svjedok sam bila ja, koja je vidjela s prozora, kako je nepoznati muškarac pod maskom davi.

Moja terapeutkinja to opisuje kao jedan od simptoma mog posttraumatskog stresa.

Adele je ubijena prije pet mjeseci i od tada, ja na svake tri sedmice, dobijem epizodu halucinacija koje traju jedan dan.

Halucinaram da sam stigla u stan prije tri sedmice. Da ne znam ko je Adele i da je fotografišem, dok slika svoju posljednju sliku. Portret djevojke na zidu. Halucinacija se završava trenutkom kad nepoznati muškarac ulazi i davi je.

Kad god primjetim da se počnem gubiti, znam da slijedi jedna takva epizoda. Onda zovnem mamu da bude sa mnom taj dan. Ona me spriječi da pozovem policiju i izađem napolje.

Ovaj put sam zaboravila pozvati majku.

Osjetila sam da mi je grlo suho. Ustala sam iz kreveta i otišla do kuhinje, koja je bila u mraku.

Spolja su dopirali zvukovi ponekog automobila ili motora, koji bi prošao u blizini zgrade.

Adelin stan je bio u mraku, a portretu djevojke na zidu, nije bilo ni traga.