Fahrenheit 451 je modernistički distopijski roman autora Raya Bradbury-a, napisan 1953. godine. Postmodernizam je pokret u umjetnosti i književnosti nastao sredinom 20. stoljeća kao reakcija na Drugi svjetski rat. Čitanje ovog romana kroz prizmu postmodernizma moguće je zbog seta ‘instrumenata’ koje je postmodernizam neplanirano ponudio. Neplanirano, jer nije za cilj imao da postane metod, već da poentira probleme i pruži svojevrstan otpor užasima koji su se dešavali. Međutim, čineći to postao je univerzalna smjernica za uočavanje anomalija u društvu i politici, i njihovo potencijalno ispravljanje. Karakteristike postmodernizma (i njegovi instrumenti), između ostalog jesu otpor velikim naracijama, kontekstualnost, samorefleksija, i smrt autora. Sve je ovo moguće primjeniti na literaturu iz drugih epoha, i čitati Fahrenheit iz jednog drugog ugla.

O postmodernizmu

Postmodernizam je pokret u umjetnosti i književnosti koji se javlja u drugoj polovini 20. stoljeća, prevashdno kao reakcija na Drugi svjetski rat. Zbog relativne skorosti njegovog nastanka, i historijskog momenta u kojem je nastao, često nailazi na pogrešna tumančenja. Pripisuje mu se apolitičnost, odbacivanje znanosti, i štura kritika modernizma. Osim toga, zbog tendencije ljudskog uma da uprošćuje kompleksne stavri i svrastava ih u kategorije, posmodernizam se često miješa sa drugim pokretima kao što su apstrakcija i konceptualizam. To ne umanjuje vrijednost drugih pokreta, već samo doprinosi konfuziji koja već postoji.
Osim postmodernističkih djela koja predstavljaju vrijednost sama po sebi, posmodernizam je (neplanirano) dao set ‘instrumenata’ koji mu omogućavaju da djeluje van svog okvira. Šta se misli pod time? Umjetnost i književnost nikada ne nastaju izolovano od društva. One predstavljaju svojevrsan izraz dominantnog mišljenja i vladajuće ideologije, ali isto tako i izraz otpora i alternativinih pogleda na svijet. Na tom tragu, umjetnost i književnost predstavljaju refleksiju političkog stanja, onakvog kakvo jeste, ali i onakvog kakvo se želi da bude. To posebno dolazi do izražaja u totalitarnim režimima, jer se književnost i umjetnost mogu podvući ispod ‘radara’ zbog djelovanja umjetnika u tajnosti, ali i zbog činjenice da mnoga djela ugledaju svjetlo dana dugo nakon što tama obuhvati njihovog kreatora.

Postmodernizam kao metod

Posmodernizam je kroz kreiranje vlastitih predstava o svijetu omogućio postojanje nebrojeno mnogo prestava o svijetu. U ovom kontekstu odabrane četiri važne karakteristike postmodernizma se mogu slikovito prikazati kao alat/ smejrnice za ‘kritičko’ mišljenje. Također, kritičko stavljam pod navodnike jer se ova sintagma često koristi u postmodernističkom narativu, iako je njeno značenje ciklično iz razloga što mišljenje u svom osnovu predtsavlja kritiku. Misliti znači propitivati, obuhvatiti sve ponuđene argumente i izvesti zaključak, imati kapacitet oduprijeti se pukom slijeđenju , izvesti vlastiti stav i ideju. Međutim, vratimo se sada alatima postmodernizma tj. njegovim najvažnijim karakteristikama.

Jedna od glavnih karakteristika postmodernizma predstavlja otpor velikim (meta) naracijama, i jednoj univerzalnoj istini. Prethodni pokreti su se također protivili određenim narativima i ideologijama, ali im je nedostajao trenutak sveobuhvatnog i univerzalnog. Postmodenizam postaje opće primjenjiv jer u svakom trenutku historije postoji neka struja koja nastoji ponuditi jednu jedinu istinu, dok istodobno postoji mogućnost protivljenja toj istini. Christopher Butler to definiše kao “nepovjerenje u metanaracije”, gdje se one objašnjavaju tako da uglavnom služe da kulturnim praksama daju neki oblik legitimacije ili autoriteta” (Butler, 2007:15). U trenutku nastanka postmodernizma, metanaracije su bile nacizam i fašizam, dva pokreta koja su nastojala ponuditi objašnjenje za svaki društveni i prirodni fenomen. Postmodernistička “skepsa prema totalitarnim objašnjenjima” (Butler, 2007:18) predstavlja važan instrument kako kniževnosti tako i poltike, jer uvijek postoji određeni totalitarizam ili želja pokreta da postane totalitaristički.

Kao druga karakterisitka navode se dekonsturkcija i kulturni relativizam, što se direktno nastavlja na prvo obilježje. Otpor metanaracijama podrazumijeva dolazak do izražaja mišljenja i glasa grupa i pojedinaca koji su u manjini, i koji se uglavnom nastoje marginalizovati. To također znači da ne postoji jedna univerzalna istina, već svačija posebna istina, što ne dovodi do njihove proturječnosti već do samog postojanja istina. To također ne znači da ne postoje činjenice, već da se kontekst i subjektivnost moraju uzeti u obzir. Postmodernizam se odriče objektivnosti, jer smatra da “istina uvijek stoji u odnosu na različita stajališta” (Butler, 2007:19). To je važno iz razloga što je objektivno društveno uvjetovano, tj objektivno je objektivno za najveći broj ljudi koji su se tako dogovorili.

Međutim, upravo takvo mišljenje održava postojanje metanaracija, što je opasno čak i ako su one u nekom trenutku pozitivne. Čak i objektivno ovisi od konteksta i u krajnoj liniji postaje subjektivno. Kako? U Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, nacistička struktura i njeni zagovornici, smatrali su svoje poltike objektivno dobrima. Vladalo je mišljenje da je ono što se čini objektivno dobro za njemački narod. Međutim, nekoliko godina kasnije, u kontekstu mira, te poltike su smatrane kao subjektivno pozitivne (isključivo) za određenu grupu ljudi koja ih je sprovodila i podržavala.

Treća karakteristika je smrt autora. Ne fizička smrt, nego smrt određivanja jednog (ili više) značenja teksta koje je autor napisao od strane samog autora. To se nastavlja na prvu karakteristiku, samo što se u ovom slučaju metanaracija poistovjećuje sa autorom. “Značenja postaju posjed tumača” (Butler, 2007:26), što znači da je autor tu samo da ponudi osnovu za razmišljanje, a čitalac, posmatrač ili tumač jeste onaj koji daje smisao i interpretaciju djela. To omogućava posdmodernizmu da bude primjenjivi instrument u svim periodima jer ne postoji samo jedna misija koja treba biti ispunjena, već bezbroj njih koje se mijenjaju ovisno od vremena i konteksta. Također i sam autor je taj koji razmišlja kao čitalac, predstavljajući svoj tekst kao tok misli, koje su rijetko linerane i savršeno posložene, a vrlo često prožete drugim mislima, pričama, i detaljima. To se slikovito ostvaruje kroz metatekstualnost i interntekstualnost, gdje se na ‘glavnu’ priču, često bez najave, nadovezuje druga priča, povezana jednim dijelom ili jednom riječju, te predstavlja zapravo autentičnu sliku misaonog procesa. Na čitaocu je da pronađe (ili ne pronađe) poveznicu, ili doda vlastitu.

Na kraju, postmodernizam pretpostavlja aktivnog čitaoca ili posmatrača. To se savršeno uklapa u sve dosad navedeno, jer otpor, subjektivnost, i interpretacija zahtijevaju aktivno sudjelovanje u ponuđenom djelu, a ne njegovo puko slijeđenje i ‘obožavanje ili mržnju’ (iako je upitno da li sama mržnja može biti pasivna?). Ta aktivost se ogleda u samorefleksiji. Ona dovodi do kontinuiranog preispitivanja vlastite pozicije, vlastitiog mišljenja, i djelovanja, i učinka tog mišljjenja i djelovanja na okolinu. Ali i učinku okoline na nas. “…Najbolji način da se čovjek, bilo da je filozof, teoretičar ili umjetnik, pokaže dorastao svom vremenu jest samosvijest o vlastitoj poziciji…” (Butler, 2007:32). Samosvijest znači biti prisutan, a prisutan znači (pokušati) uzeti u obzir vlasiti stvarnost i stvarnost onih pored nas. Samo tako mogu se uočiti tendencije koje pokušavaju izbrisati raznolikost stavrnosti, i trenutak kada one postaju biti opasne.

Fahrenheit 451

Uzimajući u obzir ove četiti karakteristike postmodernizma, i njihovu primjenjivost na veliki broj djela neovisno o vremenu njihovog nastanka, moguće ja napraviti analizu modernisičkog romana u smislu naglašavanja njegovih posmodernističkih elemenata. Djelo u pitanju jeste Fahrenheit 451, autora Ray Bradbury-a, objavljeno 1953. godine. Prethodno objašnjeni elementi, biće slikovito prikazani kroz primjere iz ovog teksta, gdje se pokušava dati jednaka važnost postmodernizmu, ali i samom romanu neovisno o njegovom historijskom periodu.

451 Fahrenheit (233 celzijusa) je temperature na kojoj papir gori. Glavni lik je Guy Montag, bivši vatrogasac, čija je profesija transformisana u svoju suštu suprotnost- sada je njegov postao da spaljuje (knjige), a ne da gasi. Radnja je smještena u budućnosti, područje Amerike, gdje vlada cenzura i diktatorski režim kojem su najveći neprijatelj knjige, i ljudi koji ih čitaju. Postoje pojedinci koji se opiru, oni bivaju ili ubijeni, ili žive na marginama- izvan grada i ilegalno. Četiri elementa postmodernizma biće analizirana kroz dva lika, politički sistem koji je predstavljen u knjizi, i njen završetak. Počnimo sa metanaracijama.

Metanaracije i totalitarizmi kao njihovo utjelovljenje, za glavni cilj imaju biti vodič u svakom aspektu ljudskog života. Kontrolom mišljenja, ponašanja, i djelovanja stvara se bezimena masa koja ovisi od jedne ili više osoba, te je primorana činiti ono što se od njih zahtijeva. Primorana je na početku, međutim nakon određenog perioda počinje i sama vjerovati u to što joj se nastojalo nametnuti, te to postaje istinsko mišljenje mase. “Obiteljsko okruženje može poništiti mnogo toga što se nastoji postići u školi. Zato smo iz godine u godinu spuštali dobnu granicu za vrtiće, toliko da ih sada praktično otimamo iz kolijevke” (Bradbury, 2023:83). Druga, treća, i svaka naredna generacija više se ne sjeća kako je bilo prije, šta je značilo misliti vlastitim umom, već dato stanje prihvata kao jedino normalno.

Svaki totalitarizam mora imati i jasno definisanog neprijatelja, kako bi uvjeravanje mase imalo legitimitet. Ukoliko imamo zajedničku prijetnju, veće su šanse da će se ljudi okrenuti onome ko se ‘bori protiv te prijetnje’. Opasnost leži u tome što ta prijetnja u najvećem broju slučajeva nije stvarna, ili je preuveličana, izuzeta iz konteksta, tako da se uobičajena stvar čini prijetnjom. Ona može biti bilo šta što sistem odredi da ga ugrožava. Bitno je samo uvjeriti ljude u njenu opasnost, a ostalo će doći samo po sebi.

U Fahrenheitu sistem je uvjerio ljude da je njihova najveća opasnost knjiga. Osim knjige to su razgovor, opažanje okoline, ili jednostavno postavljanje pitanja zašto? Propitivanje izaziva mogućnost promjene stanja. A promjena je nešto što se ne smije desiti. Čovjek sa minimalno informacija, ili sa informacijama koje su ‘bezopasne’ neće doći u iskušenje da dovodi u pitanje ispravnost određenih postupaka vlasti, uočava nepravde, ili se buni. “Ako ne želiš politički nesretnog čovjeka, nemoj mu dati dvije strane nekog pitanja da ga zabrinjavaju; daj mu jednu. Još bolje, ne daj mu nijednu. Pusti ga da zaboravi da rat uopće postoji…Daj ljudima natjecanja na kojima pobjeđuju ako se sjete riječi popularnih pjesama ili glavnih gradova… Natrpaj ih do vrtata nezapaljivim podacima, toliko ih zaguši vražjim ‘činjenicama’ da se osjećaju pretprano, ali potpuno genijalno od tih informacija. Osjećat će se kao da razmišljaju, imati osjećaj kretanja bez kretanja. I bit će sretni jer se činjenice te vrste ne mijenjaju. Nemoj im davati skliske sadržaje poput filozofije ili sociologije da povezuju stvari. Taj put vodi u melankoniju” (Bradbury, 2023: 83, 84).

Mogu li se ljudi nakon svega toga smatrati krivim? Na kome je odgovornost? Na onima što su pokušali ubijediti masu, ili na masi koja je dopustila da bude ubijeđena?

Subjektivnost je opet na djelu- nekome sreća predstavlja svjesno ignorisanje svega oko sebe, a nekima je sreća poznavati svijet iako to znači vječnu nesreću zbog stanja u kojem je. Poznavati znači biti suočen sa mogućnosti da nismo u pravu. Biti u prilici promijeniti mišljenje ili prihvatiti nešto suprotno od onoga u što smo vjerovali čitav život. To nije lako. To iziskuje konstantno propitivanje sebe, kao osip na koži koji svrbi, a počešati se nemoguće bez da onaj drugi vidi. A ako vidi, moraš priznati da imaš svrab, a on te može sažaljevati ili misliti da si bolestan. Pokazuješ slabost, a on, zamotan u tkaninu, ignoriše svoj svrab,i time se čini hrabrim i ‘boljim od tebe’. Ovjde ne govorim ni o kakvoj kožnoj bolesti.

“Dajte nam radije klubove i zabave, akrobate i mađioničare, vratolomce, mlazne automobile, motocikle- helikoptere, seks i heroin, još svega što ima veze sa automatskim refleksima. Ako je drama loša, ako film ništa ne poručuje, ako je predstava šuplja, ubodi me tereminom, glasno. Mislit ću da reagiram na predstavu, iako je to tek taktilna reakcija na vibracije. Ali nije me briga. Ja samo volim solidnu zabavu” (Bradbury, 2023:84). Da bi se ovo desilo, nije nužno imati distopijsku postavu kao u Fahrenheitu, nije potrebno spaljivati knjige, čak ih ni zabranjivati. Komformizam je postao glavna nota svakog razgovora. Uobičajeno ponavljanje fraza, zasnovano na par selektivnih ideja, bez znanja, bez iskustva, odbijajući da se sazna kako i zašto se nešto dešava. To je nadomješteno senzacijama, ‘nećete ovo vjerovati (photo/video)’ naslovima, emisijama o najdubljim ljudskim slabostima, kako bi se osjećali bolje. Kako bi zaboravili svoje nedostatke, gledamo tuđe. Kako bi zaboravili rat, nepravdu, i stradanja, ostajemo budni cijele noći sa foroaparatom u rukama, u nadi da će nam se leteći tanjir na nebu konačno ukazati.

“Riječ ‘intelektualac’ postala je, jasno, psovka kao što to zaslužuje i biti. Uvijek se bojiš nepoznatog” (Bradbury, 2023:80). Znači psovati i biti psovan do kraja života. Često bez upotrijebljene i jedne ružne riječi. Dovoljno je usuditi se govoriti o nečemu kontroverznom, pomenuti temu koja se izbjegava kako se ljudima ne bi pokvario apetit. Večera je upropaštena i za govornika i za goste. Odlazi se sa gorkim ukusom u ustima, koji će njima ispariti nakon što popiju srećnu tabletu serviranu od strane lidera. A onome koji govori će ostati vječno, i samo će se pogoršavati jer će se svaka večera tako ‘upropaštavati’. I ne može se prestati, jer intelektualac nije prolazno stanje. Intelektualac znači život uprkos njegovoj negaciji. Intelektualac je bila Clarisse.

Calrisse je djevojka od 17 godina I nema niz titula ispred svog imena. Ima samo želju da posmatra stvari. Zato ide kod psihijatra. “Psihijatar želi znati zašto idem van i šetam po šumama i gledam ptice i sakupljam leptire” (Bradbury, 2023:35). Njeno pojavljivanje u knjizi je minimalno, ali dovoljno da probudi sumnju i otpor u Montagu. “Nije ju zanimalo kako se nešto radi, nego zašto” (Bradbury, 2023:83). U par susreta sa Montagom, govori o stvarima koje su ‘beznačajne’, ali koje su dovoljne da ga podjsete na sve ono što im je oduzeto. Shvata da nije siguran zna li ima li rose ujutro, nešto za šta ne treba novinski izvještaj, televizijski prilog ili vladino saopštenje. Dovoljno je da izađe i pogleda. Ali to je trenutak kada shvata da im je oduzeta sposobnost da budu živi ljudi. Da koriste vlasitita čula i shvate da stvari nisu tu samo da bi služile nečijem interesu. Clarisse nedugo potom nestaje. Kasnije se saznaje da je ubijena. Bila je u njegovom životu kratko, ali dovljno dugo da mu vrati ono najvrednije. Vjeru u samog sebe.

U Montagu se budi otpor. Otpor sistemu i ljudima koji ga ukružuju. Otpor prema profesiji koju izvršava i otpor prema samom sebi. Na tom putu propituje sve oko sebe ali prvenstveno sam sebe, jer je sistem ipak uzeo maha. Osjeća strah, ali I potrebu da nešto promijeni. Počinje sumnjati u namjere sistema i u to da su knjige zapravo najveće zlo. Suočen s ljudima koji umiru kako bi ih zaštitili, pita se ko je u pravu. “Mora da postoji nešto u knjigama, nešto što ne možemo ni zamisliti, kad je žena odlučila ostati u kući koja gori, mora biti nečega. Ne ostaješ ni zbog čega.”” (Bradbury, 2023:71). Uskoro dolazi u kontakt sa ostalima. Zajedno sa njima počinje se opirati narativu, prestaje obavljati svoju dužnost i počinje činiti najveća zlodjela- krasti knjige. “Ali sinoć sam je cijelo vrijeme uspoređivao sa spaljivačima u domu i odjednom sam shvatio da mi se oni uopće ne sviđaju, i da se više ni sam sebi ne sviđam. I pomislio sam da bi možda bilo najbolje kad bi sami spaljivači bili spaljeni” (Bradbury, 2023:91).

Clarisse i Montag predstavljaju mješavinu samoreflektivnosti i otpora. Montag shvata koliko je bio slijep, koliko su ljudi oko njega slijepi na sve osim na blještuće ekrane koji prekrivaju čitave zidove. Hljeba i igara. Samo da se ne bi uzdrmalo blaženo naučeno stanje kojem je trebalo tako malo i istovremeno tako puno da se uspostavi. Ali odavdje nema nazad, Montag se više ne može vratiti na plutanje po površini. Zaranja sve dublje i dublje “…Kako da pustim sebe na miru? Ne smije nas se pustiti na miru. Treba nas stvarno protresti s vremena na vrijeme. Kad te zadnji put nešto istinski protreslo? Nešto važno, nešto stvarno?” (Bradbury, 2023:72).

Montag bježi, i psihički i fizički, od svega što sistem od njega zahtijeva. Njemu je to najvažnija stvar na svijetu. Bježi dok je čitav grad u potjeri za njim, dok sam sebe ispituje da li je pogriješio. S druge strane, sistem pokušava da ga uhvati i tako pobjegne od onoga što on nastoji poentirati. Oboje bježe samo u drugim pravcima. “Uviđate li sad zašto knjige toliko mrze i zašto ih se boje? One pokazuju pore na licu života. Komotni ljudi žele samo voštana okrugla lica, bez pora, bez dlaka, bez izraza” (Bradbury, 2023:111). A Montag je u ovom trenutku nadlakaviji čovjek na svijetu. Pod hitno se moraju izravnati sve bore, počupati dlake, i vratiti bezizražajnost na licima ljudi. To se i čini- hvata se prvi čovjek koji odgovara njegovom opisu. Ljudi su odahnuli. Opasnost je eliminisana i može se nastaviti osvjetljavati život svjetlima sa ekrana. Montag se spasio. Fizički. Psihički mu ostaje da se bori, sam sa sobom, sada van grada, ali makar okružen ljudima koji se bore s njim, a ne protiv njega.
Smrt autora ogleda se u završetku ove knjige. Iako kraj postoji, na čitaocu je da zaključi šta se dalje dešavalo sa Montagom. Da li je pobijedu odnio sistem? Unuštio svaku knjigu jer je ona “nabijeni pistol u susjednoj kući” (Bradbury, 2023:80)? Ili je prevladala nekolicina intelektualaca, koji su nastavili da psuju čak iako ih niko nije mogao čuti? To ovisi od nas, ovisi da li smo okruženi sa četiri ekrana tako da nam pogled ni u jednom trenutku ne može otići nigdje mimo njih. Ili trljamo maslačak ispod brade kako bi vidjeli ko je zaljubljen, a ko ne. Sve u svemu, sama činjenica da ste pročitali ovo i možda ćete pročitati farenheit, znači da u vama postoji jedan Montag i jedan Clarisse. Znači da ste odlučili boriti se protiv totalitarizma, bio on talas ili mirna voda. Na tom putu, čak i “ako se utopite bar ćete znati da ste plivali prema obali” (Bradbury, 2023:115).

Zaključak

Prikaz scena iz romana i njihovo miješanje sa crticama iz naše svakodnevnice potvrđuje prvobitnu tezu o postmodenrizmu kao setu instrumenata. Analizirajući svaku od karakteristika, uviđamo da je djelo iz druge epohe, ali i dešavanja iz trenutne, moguće analizirati kroz ovaj ‘metodološki set’. Ovdje se postmodernizam ne nastoji staviti na prijestolje i prikazati kao jedini važeći način posmatranja svijeta. To bi bilo protivno onome što on sam zagovara. Cilj je ponuditi ‘novi’ pogled na stvatnosti koje već postoje, ili su postojale, i izjaviti da je svaka od njih jednako bitna. Ukoliko zanemarimo ostale stvarnosti, i budemo težili samo jednoj univerzalnoj istini, postoji mogućnost da će i ona biti predmetom nekog budućeg postmodernističkog otpora.

Reference:

1. Bradbury, R. (2023). Fahrenheit 451. Vorto Palabra. Zagreb.
2. Butler, C. (2007). Postmodernizam. Šahinpašić. Sarajevo.