Donald Braxton, ili skraćeno ‘Don’, se rodio 18. svibnja 1967. u mjestu koje nije vrijedno spomena. Svaki čovjek, u ovolikom gradu, bi ga gledao sa mnoštvo predrasuda kada bi čuo odakle ovakav ‘ugledni’ gospodin dolazi. Linchmond je to mjesto nevrijedno ikakve pažnje i pohvale.
Ne nalazi se uopšte u naciji u kojoj se Don trenutačno nalazi, jer ovo okruženje ne bi bilo u nadohvatu njegove ruke da nema snažne veze s bitnim licima u Belmaniji. Linchmond se nalazi u naciji preko Atilskog mora koja siječe ‘ljevake’ i ‘dešnjake’. Dešnjaci su Belmanci, a Ljevaci Hulani. Don je zlatna sredina po tom pitanju. Hula je prošla kroz mnoge patnje da se čovjek samo zapita kako ostali ljudi mogu imati osjećaj empatije prema njima, a ne žele ni koračati na to prljavo tlo. Prljavo iz dosta razloga, a prije svega zbog rata iz 1887. godine. Taj krvavi sukob se vodio između Ljevaka i Gerundije, vodeće sile kako u ekonomskom, tako i u vojnom planu. Mogli su se zahvaliti svojem vođi i diktatoru Alenu Hindentu, kojeg je narod oslovljavao sa ‘drug Al’. ‘Drug’ je svoje školovanje htio usmjeriti po svom talentu i ljubavi prema likovnoj umjetnosti (čak je u svom vlastitom domu održao nekoliko izložbi svojih radova), ali zbog svog oštrog oca Aloina bio je prisiljen upisati pravni fakultet. Tokom prvih semestara nije osjećao nikakvu privlačnost ka tom zanimanju, ali ju je kasnije prisvojio sebi smatrajući da će ga ljudi cijeniti isključivo zbog svoje snažne diplome i obrazovne pozadine. To ga je potaklo da razmisli o formiranju samog sebe kao snažne i karizmatične ličnosti. Postao je i članom KDS-a (Komitet Državne Sigurnosti) te je u isto vrijeme otišao odslužiti vojni rok vodeći se idejom da su ‘ljudi stoke i da ih treba tretirati kao takve’.
I postigao je ono što je poželio. Bliže osobe, pa kasnije i cijeli narod ga je gledao kao najnoviju pojavu koju je Bog mogao donijeti na svijet. Kao Mesiju. Dobio je mnoga priznanja i ordenja, što mu je dalo priliku da učini nešto više od toga – nametnuti i provesti svoju volju. Bio je inspirisan Novim Zavjetom iz Biblije, a Isus Krist mu je bila motivacija da i on ima svoje sljedbenike koji će ga pratiti u dobru i u zlu. Svojim govorom pred hiljadu i hiljadu ljudi je uspio osvojiti njihova srca i pažnju promovirajući ideje ‘ljepše i bolje Gerundije’ i revolucije. Napočetku narod nije bio u potpunosti siguran o tome, ali dovoljno je bilo da Al vikne ‘Živjela revolucija!’ da im podari sigurnost u njihovim srcima.
Ljudi su ga slijepo pratili. Dovoljno je da samo pokaže rukom šta želi i on će to dobiti, a zauzvrat im je obećavao i ispunjavao sve želje koje su oni imali. I obećanje je bilo dovoljno da im ispuni srca nadom. Ali da bi narod, u tom pogledu, bio sretan, trebali su promijeniti dosta stvari kojima su do tada bili skloni. Mijenjali su sve – od svojih normalnih dnevnih rutina pa do nećeg ozbiljnijeg. Mislilo se na jačanje nacionalne svijesti. Nisu mogli biti jedna NACIJA ako nisu bili ponosni sa svojim zajedničkim identitetom. Stoga su još više jačali ljubav prema svom jeziku, religiji, kulturi, povijesti te zajedničkog podrijetla. Formirali su težnju za stvaranjem, tj. održavanjem svoje nacionalne države, pa se time budio i nacionalizam, što će biti prvi vodeći motiv za ratovanjem.
Al je očigledno imao želju za naglašavanjem i jačanjem onoga što je do tada stvorio. Međutim, zastupnici iz MVO-a (Međunarodna Vojna Organizacija) nisu mogli prihvatiti njegovu politiku jer su smatrali da će ugroziti druge, što se i desilo. On također nije gajio simpatije prema njima jer je smatrao da ga usporavaju pri ostvarivanju svojih planova. Hula, Gerundijev najpoznatiji komšiluk, je imala želju priključiti se Organizaciji misleći da će time osigurati svoj status u slučaju katastrofe, a Al je to negirao ‘iz povijesnih razloga’. Hula nije popustila, a Gerundija im je objavila rat.
Rat je trajao skoro cijelih 6 godina. Povijesne knjige i udžbenici ovaj dugogodišnji sukob smatraju jednim od najkrvavijih odvijenih na ovim prostorima, a to bi dokazali mrtvi leševi po ulicama Linchmonda koji su se prostirali čak od glavnog grada Ahmileja.
Rat se trebao okončati. Ostale države ovog svijet nisu htjele biti ti koji će ‘pokušati’ ugušiti situaciju. Posljedice su bile za njih nepredvidljive. Ali jedino Runci su imali hrabrosti ‘naučiti Ala pameti’ (kako kaže njihov tadašnji vladar Jusuf Stubakov). Stubakov je, premda odgovoran za pogiblje oko 8 milijuna Runaca, jedini mogao u potpunosti zaustaviti Gerundiju jer je taj period u povijesti bio upitan u smislu ekonomske situacije u svijetu. Postepeno su oslobađali okupirane zemlje te se sve više približavali Alu, rame uz rame sa svojim saveznicima Velikom Burmanijom i Arumenijom.
Al je, vidjevši neuspjeh i postepeni propast svoje vladavine, odlučio se predati jer je imao ili tu opciju ili da ga na licu mjesta strijeljaju. Priveli su ga u hladnu Sruniju, koja zimi bude još hladnija nego što inače jeste, te je u pritvoru počeo pisati svoj prvi i jedini poluautobiografski roman ‘Zapisi iz dubine’ napisan tokom njegova pritvora u ‘sotonističkoj sobi sa četiri zida i jednim prozorom iz kojeg je propuhivao hladni vjetar njegove starosti’. Dolaskom travnika je saznao za svoj sudnji dan – strijeljat’ će ga iduće jutro. Odlučuje na zidu, svojom krvlju iz presijecanih vena, ispisati zadnje riječi upućenu cijelom svijetu:

SPORO GINITE, ŽIVOTINJE OVOZEMALJSKE!

Našli su ga idućeg jutra obješenog nasred svoje sobe. Teorije zavjera smatraju da je od svojeg fašističkog kolege dobijao hranu i piće u rupčićima, te da je jednom zatražio od njega omču ‘da bi mogao pobjeći’.

Linchmond je bilo prokleto mjesto. Vjerovali su da tim prljavim ulicama prolaze duhovi sljedbenika Alovog režima. A malo njih je tvrdilo da je to čista glupost i da su te duhove, ako ih je uopšte bilo, istjerali Rumi, Arendi i Elejci. Inače, oni su zaslužni za sprječavanje Linchomdovog raspadanja jer u pitanju su bili nomadski narodi. Svaki od njih se vodio idejom, u knjigama poznata pod nazivom ‘mi i oni’.

Mi smo, dakako, ljudi, a oni su svinje i mi smo protiv njih. Čitav se svijet zapravo dijeli na prosvijećene (nas) i neprosvijećene (njih), ali, što je u svemu najbitnije, bez obzira na rasu i vjeru. Podjela je isključivo kulturna.

Jedan mladić iz naroda Arenada

Bitno je naglasiti da oni dolaze iz postojećih država, a imena naroda se donekle temelje po imenima njihovih ‘idola’. Ovdje imamo postavljene zaključke iz knjige ‘Kada ljubav svijetom proleti – priče o naseljenicima Linchmonda’ od autora i povjesničara Marcus Blond:


Leonard Rum (Rumi) – prvi itelanski slikar, arhitekt, izumitelj, kipar, mislilac i matematičar.
Suwandah Arend (Arendi) – ilijski plemić i osnivač religije zvana arendizam.
John Alley (izgovoreno kao Elej, odakle i potiče ime za Elejce) – arenimički muzičar i pjesnik.

U tim narodima je bilo ljudi različitih dobi, ali ipak su najviše naglašeni ljudi u starosnoj dobi od oko 25 godina. Može se reći da su oni zaslužni za stvaranje i razvijanje svoje ideologije o povećavanju vrijednosti stvarne ljudske prirode i same Majke prirode. Napuštali su svoje škole i otišli prvo živjeti na ulicama sa istomišljenicima. Prezirali su svoje države jer su smatrali da one ograničavaju ljudsku slobodu i kreativnu dušu. Izabrali su jednostavan život, napustivši bogatstvo, raskoš i udoban život odraslih i ‘normalnih’ ljudi.
Iz prije navedene knjige možemo izdvojiti i sljedeće:

Pripadnici naroda Ruma, Arenda i Elejaca su:
• vegetarijanci
• nudisti
• zalažu se za prirodnu medicinu
• idu protiv reforme oblačenja
• seksualne reforme
• i kulturne i religijske reforme
• zalažu se za slobodu žena, djece i životinja


Ipak, ova ideologija je imala svoju negativnu stranu – droga. Konzumirali su marihuanu i LSD. Zbog tih substanci vjerovatno ljudi nisu mogli razumjeti njihova mišljenja i stavove, jer bi oni to počeli temeljiti sa ‘količinom droge koju unose u tijelo’. Spolno prenosive bolesti su također bile prisutne zbog zastupljenih komuna. Svaka komuna se nalazila ispod ulica, u tzv. undergroundima. Zajednički oblik živjenja, slobodni spolni odnosi te zajednička odgovornost prema svojoj djeci su bila obilježja jedne komune, a zastupljena je i dan danas. Život izvan društva. Ali bitno je spomenuti da se naš junak, Donald Braxton ili ‘Don’ (kasnije Abraham Golding, ali o tome će se posebno zapisivati), nije rodio i odgojio u tom okruženju. Kod njega je to bilo na specifičan način koji je ostalima bio potpuno stran.

Kao što sam to već spomenuo, Don se rodio 18. svibnja 1967. i znamo u kakvoj se on sredini trebao nalaziti. Ali zašto nije? Jer mu roditelji nisu pripadali navedenim narodima.
Oba roditelja su mu bili iz Belmanije. Tačnije, otac je rodom iz Oldara, jednog gradića, a majka iz glavnog grada Sagulmije. Gospodin i gospođa Braxton nisu nikada imali problema sa finansijama te su obadvoje živjeli odličnim životima u Belmaniji, ali se vjerovatno pitate zašto im se dijete rodilo u ‘prokletom mjestu’. Moglo se roditi u raskoši i svjetskoj ljepoti (pojam koji označava lijep i idealan život ljudi koji nikad nisu bili u dodiru sa siromaštvom). Ipak, oni su bili svjesni da se ljudi previše upuste u takav oblik življenja te su znali loše posljedice toga, pa time su to htjeli izbjeći odgajajući svoju djecu u nerazvijenijoj sredini. Htjeli su ih naučiti zahvalnošću za ono što imaju i da se snađu u bilo kojoj situaciji koju im život donosi, jer su smatrali da bogataši imaju s tim problem – snaći i izvući se iz njima nepoznatih problema.
Don će im svakako biti zahvalan na tome. Poznanicima će kasnije potvrditi da se ne bi mogao snaći u koži čovjeka koji nonstop uspijeva.
I dalje nismo odgovorili na pitanje zašto nije rođen kao Rum, Arend ili Elejac. Odgovorit’ ću kratko i jasno – prezirali su Belmance. Poznato nam je da su oni ispljuvani zbog svojih načina života, a pod tim se misli na većinu svijeta, i prosto su odlučili da s takvim nacijama ne žele biti ‘prijatelji’. Njegovi roditelji su jedva ušli u Linchomndsku bolnicu da ga majka rodi pod nadzorom doktora i stručnjaka...

Ovdje se prvi krug fragmenata završava.