Šta će biti sa riječima koje se mrve unutar mene?
Jesu li stvarno tako bolne kao što kažu?
Čine se zastrašujućim.
Previše jakim.

Osornim.

Šta će biti jednom kada se riječi preliju u djela?

Ko će onda doći i ponuditi ruku spasa?

Postoji li ruka spasa?

Je li daleko?

Iz svake misli koja zuji iznikne nova.

Otpornija na prethodnu.

Strašnija, veća i teža.

Nikada lakša.

Isprazni ljudi roje se oko mene.

Kao da ne znaju prestati.

Stati.

Previše je buke, a nedovoljno tišine.

Premalo otvorenih prozora,

premalo lakšeg zraka.

Premalo sunca,

previše tmine.

Nikada tišine.