Vjenčanicu su sašile i donijele Samirine tetke, dan prije nego što će se ona udati i prije nego što će je zauvijek ispratiti iz roditeljske kuće. Bila je to duga i jednostavna bijela haljina. Imala je duge rukave i okrugli izrez na vratu. Oko struka je imala bijele perlice i sa njom su došli bijeli veo i rajf koji je Samira trebala nositi oko glave i tanki crveni ogrtač, koji je trebala obući preko.

Crveno je trebalo da sluti na berićet.

Vjenčanica je bila izložena u svoj svojoj veličini na sofi u gostinjskoj sobi, tako da je svako ko bi ušao da pozdravi vrijedne domaćice i mladu, mogao da je vidi.

„Mašala.“, govorile su žene svuda po kući, raznoseći posude, tanjire i tepsije s hranom. Slana i slatka hrana spremala se cijeli dan, do kasno navečer, a običaj je bio da mlada sve to vrijeme ništa ne radi, već samo sjedi i pozdravlja goste.

Svaka žena, pa i muškarac u njenoj porodici, vidjeli su vjenčanicu prije nje. Samira ju je kratko pogledala, kada joj je majka donijela da je vidi i klimnula glavom.

Kad nije bilo gostiju, Samira je sjedila sama na terasi. Bilo je svježe, pa se Samirina majka brinula da će joj se kćerka prehladiti prije svadbe.

Sva njena rodbina je došla da je isprati.

„Sevap je.“

Mama, babo i ja smo došli iz grada koji je prilično udaljen od mjesta u kojem je živjela Samira sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.

Pošto ih je bilo osam kćerki i četiri sina, Samirini roditelji nisu imali dovoljno novca da ih sve pošalju u grad da završe osnovnu i srednju školu. Školovali su samo četiri sina, a kćerke učili kućnim poslovima i kako da izdržavaju porodicu, već od malih nogu.

Samira je imala 16 godina kada se u nju zaljubio poljoprivrednik iz drugog sela kada ju je vidio sa braćom i sestrama na vašaru u njegovom selu. Od Samirinog oca je tražio njenu ruku, a zauzvrat, kada se Samira uda za njega, on će njenom ocu dati komad plodne zemlje na kojoj nema šta nije moglo rasti.

Pošto je bilo mnogo gladnih usta i četiri sina za koja su svake godine trebale polovne knjige, sveske, pribor i odjeća za školu, Samirin otac je odlučio da Samiru uda za tog poljoprivrednika koji je od nje bio stariji dvadeset pet godina.

Ja sam tada imala šest godina i poseban dar za koji bi moja mama često govorila: „Vidiš i što treba i što ne treba.“

Vidjela sam Samiru kako sjedi sama na terasi pognute glave. Šake su joj bile zatvorene i vezane crvenim koncima, a u njima je bila neka tamnozelena zemlja na kojoj je bio po jedan zlatnik.

„Običaj je. Radi berićeta.“

Otišla sam kod Samire na terasu.

„Evo ti jakna da se ne prehladiš.“, rekla mi je mama i brzo mi dodala jaknu.

Otvorila sam vrata gostinjske sobe koja su vodila na terasu i sjela naspram Samire.

Imala sam šest godina, ali sam mogla shvatiti da se Samira ne želi udati. Pogled joj je bio neobično miran, a oči fiksirane za put koji je vodio kroz šumu, do autoputa. Odjednom se okrenula prema meni i pogledala me.

„Džabe ste došli. Ja se neću sutra udati.“, rekla je.

Mogla sam osjetiti ljutnju u Samirinom glasu i načinu na koji je nadimala pluća svaki put kada bi čula očev usiljen smijeh.

Bio je to prkos svemu onome što su preživjele njene starije sestre, majka i sve žene u njenoj porodici prije nje, koje su muški članovi porodice udavali za nekoliko desetina godina starije muškarce radi zemlje, para, ugleda ili opklade.

Ćutala sam i gledala je s dječijim divljenjem. Ali sam istovremeno bila zabrinuta kako će izbjeći udaju.

„Nećeš reći nikome šta sam ti sad rekla?“, pitala me naginjući se prema meni.

Odmahnula sam glavom.

Znala sam da čuvam opasnu tajnu i bila ponosna što sam postala saučesnica u čuvanju te tajne.

Samirina majka je bila mirna i šutljiva.

„Šta će jadna? Navikla je da joj daju kćerke za zemlju. Toj je srce više očvrsnulo.“

Pala je večer i u vazduhu se osjećala teška sparina. Muškarci su se pokupili i otišli u kafanu u selu odakle je mladoženja.

„Hoćemo li spavati? Vidiš kol'ko je sati?“, pitala me je jedna od Samirinih tetaka.

Odmahnula sam glavom. Žene su se nasmijale.

Samirina majka je izašla iz sobe.

Žena s maramom, kao s turbanom na glavi, otpuhnula je i zavrtila glavom, razvijajući tijesto za pitu po brašnjavom stoljnjaku na stolu.

„Šta ti je prokleto žensko? Rodiš se, vele curica, nema se za šta pucati. Čim malo porasteš, udaju te. Dovoljno da ti je suknja malo iznad koljena. Vele, nek ide, šta će joj biti? A kad se udaš, nema šta ti ne bude. Da plačeš, ne vrijedi. Da se vratiš svojima, neće te htjeti. Sve smo to prošle i sve će to proći. Samo nek' je ne tuče.“

Druge žene su jednoglasno aminovale i klimale glavama.

„Najgore kad ti dijete tuče. Nit' moreš reći svom, nit' moreš reći njenom mužu.“, rekla je jedna od njih.

Osjetila sam da me obara vrućina šporeta na drva pored kojeg sam sjedila i duhovi stotine žena koje su živjele istu sudbinu koju se Samira spremala početi živjeti od sutrašnjeg dana. Srdile su se, što će još jedna mlada žena, pred kojom je bio cijeli život, morati proći to isto.

Žene su stavile pite da se peku i brzo raspremile kuhinju. Da muškarci ne zateknu prljavo kad se vrate iz kafane.

Kasnije te večeri, probudili su me koraci koji su dolazili iz gostinjske sobe. Pogledala sam u mamu koja je spavala pored mene na drugoj strani kreveta. Sklonila sam jorgan sa sebe, pazeći da je ne probudim. Čim sam golim stopalima dodirnula topao drveni pod, ustala sam iz kreveta i na prstima otišla do poluotvorenih vrata.

Zvukovi su dopirali iz prizemlja.

Spustila sam se na prstima i čučnula na stepenice pri dnu i tiho posmatrala.

Samira je stajala sa torbom u rukama i grlila majku na ulaznim vratima. Plakala je. Bilo je u tim suzama olakšanja, ali i tuge.

Pogledala je pravcu mračnih stepenica, kao da je znala da ih posmatram.

Pogledala je majku posljednji put i otišla.

Čuo se zvuk paljenja motora automobila i zatvaranja vrata. Samirina majka je podigla ruku u znak pozdrava i držala je u vazduhu, sve dok se auto više nije čulo.

Oprezno je zatvorila vrata.

Tiho je rekla:„Bar da tebe mama spasi.“

Oprezno, da ne probudim ostale žene, došetala sam do nje. Pogledala me je iznenađeno.

„Nećeš reći nikome za ovo što si vidjela?“, pitala me je nježno.

Odmahnula sam glavom.Pomazila me je po kosi.

„A gdje ide Samira sada?“, pitala sam je naivno i dječiji.

Uzdahnula je. Bilo je u tom uzdahu olakšanja, ali i majčinske brige.

„Daleko. Nadam se daleko.“

Dok sam se pela uz drvene stepenice, nadala sam se da će Samira stvarno otići daleko. Daleko od boli, od tuge i od straha kojeg su djevojke prije nje osjećale noć prije nego odu iz svojih roditeljskih kuća. Taj strah, bio je amanet koji su žene prije Samire u njenoj porodici, ostavljale jedna drugoj.

Legla sam u krevet, pazeći da ne propudim mamu.

Osjećala sam prkosno zadovoljstvo zbog toga što će sutra stari mladoženja doći po praznu vjenčanicu, umjesto Samiru.

Zagrlila sam mamu.

Tiho je prošaptala: "Je li otišla Samira?"

Na trenutak sam prestala disati.

"Ti znaš?", pitala sam je.

Okrenula se prema meni i zagrlila me. Nadala sam se da će Samira do sutra ujutru biti daleko.

I dobro.

Nadala sam se da će sve žene ikada biti dobro.