Svake zime u januaru, kada napada duboki snijeg i grad prekriju sivi oblaci od smoga, poželim otići u svoju vikendicu na planini.

Vikendica od jakog, glatkog drveta i kamena, smještena je malo iznad podnožja planine. U dubokoj šumi, udaljena od skijaške staze. Tih nekoliko dana koje provedem tamo, čujem poneki duboki glas koji dolazi sa skijaške staze ili muziku kada se organizira skijaško prvenstvo. Ali najviše vremena koje provedem tamo, ne čujem ništa.

Ali i to ništa umije biti glasno.

Ljudi koji ne dolaze često ili ne žive u blizini planine kada padne snijeg, iznenadili bi se koliko snijeg može biti glasan. Koliko je njegova tišina sablasna, a bjelina zaslijepljujuća. Nekada i ljepota zvjezdanog neba zimi, kada nam djeluje da se sve zvijezde jasno vide, može biti neizdrživa.

Dok sam bila tinejdžerka sa svojih petnaest godina i sa svojim roditeljima i mlađim bratom dolazila u ovu vikendicu, svaku večer prije spavanja, izašla bih na drvenu terasu sa toplom šoljom čaja od kamilice u rukama. U čaj bih uvijek dodavala par kapljica limuna, da mi organizam može izdržati hladnoću, prstohvat cimeta i kašičicu domaćeg meda.

Med smo uvijek kupovali na domaćim štandovima od lokalnih uzgajatelja pčela. Babo me je tada naučio kako da razlikujem domaći i kvalitetni med od onog slabijeg kvaliteta.

Domaći i kvalitetan med je gust, težak i ljepljiv. Kada zahvatiš kašičicom malo tog meda iz staklene tegle, njegove se niti ne prekidaju lako. Vremenom se šećeri ili kristališe, jer je to za njega prirodan proces i dobar je znak da nema vještačkih dodataka.

Kupovni ili onaj med malo slabijeg kvaliteta, tečan je i rijedak, kao sirup. Može ostati tečan dugo vremena, jer je pasterizovan ili mu je dodat šećerni sirup.

Iako nakon samo nekoliko minuta na snijegu ne bih osjećala prste i vrućina čaja u šolji ne bi mnogo pomagala, uživala bih u pogledu na čisto zvjezdano nebo na kojem mi se činilo da sam mogla izbrojati sve zvijezde koliko su se jasno vidjele. Tada mi je mama rekla da joj je njena majka često govorila kako svaka od zvijezda koje vidim pripada nekome. Pojavi se na nebu kada taj neko započne svoj život na Zemlji i ugasi se i pretvori u zvijezdu padalicu kada on završi svoj život. Uvijek bih se pitala, hoću li nekad uspjeti vidjeti svoju zvijezdu.

Umjesto zvijezde, u dobokoj šumi, iza starog stabla prekrivenog dubokim snijegom, vidjela sam dva zlatnožuta oka kako me promatraju.

Na trenutak, osjetila sam da mi nedostaje zraka u plućima. Koliko god sam htjela udahnuti duboko i napuniti pluća svježim i hladnim zrakom, nisam to mogla uraditi. Činilo mi se kao da su ta dva oka, koja nisu skidala svoj fokus sa mene, privremeno zaustavila protok zraka i krvi u mom tijelu.

Mogla sam čuti svoje srce kako ubrzano lupa i kao da pokušava izaći iz mojih grudi. Dlanovi su mi se počeli znojiti, toliko da sam ispustila šolju čaja iz ruke i imala osjećaj da ću se svakog trenutka onesvijestiti.

Nisam više mogla uhvatiti sopstvene misli, koje kao da su ta dva oka rezala na pola. U glavi sam mogla čuti samo jednu misao koja je bila cijela. Nešto će se loše dogoditi.

Dva oka su zažmirila i bilo mi je jasno da je u pitanju živo stvorenje.

Stvorenje je na trenutak nestalo i čula sam šuštanje u snijegu. Sa svakim novim korakom, ostavljalo je otiske svojih šapa u snijegu.

Kada je stvorenje izašlo iz mraka i približilo se drvenoj terasi na kojoj sam ja nepomično stajala, mogla sam prepoznati da je to vuk. Imao je tamnosivu dlaku i svojom pojavom nagovještavao zlo.

Osjećala sam da mi taj vuk ne može biti prijatelj.

Ili sam barem u to vjerovala tada, sa svojih petnaest godina.

Vuk se nije htio pomjeriti, a ja se nisam mogla pomjeriti od straha.

Srećom, moj babo je ubrzo otvorio staklena vrata terase i izašao da provjeri jesam li se nagledala zvjezdanog neba i završila svoj čaj. Bacila sam mu se u zagrljaj plačući.

Kada sam malo došla sebi, pitala sam ga, da li je i on vidio vuka, nosioca zlih vijesti. Iznenađeno me je pogledao i rekao da nije. Rekao je da su prilike da se u tom dijelu šume pojavi vuk, skoro nemoguće, jer je u blizini skijaška staza i mjesto je namijenjeno turistima i sve je podređeno njihovoj sigurnosti.

Od tada pa sve do mojih srednjih dvadesetih godina, vuk me je pratio i pojavljivao se kad god bih ostala sama sa svojim mislima i osjećajima i ne radila ništa.

Shvatila sam da moj vuk ne voli gužvu ili buku, pa sam zato stalno birala da nešto radim i negdje idem, samo da ne bih morala ostati nasamo sa svojim mislima i emocijama. Sa sobom i svojim vukom.

Dovodila sam i druge ljude, prijatelje, rođake, pa čak i momka, na tu vikendicu zimi i pitala da li su slučajno vidjeli nekog vuka u blizini. Svi bi odgovorili da nisu vidjeli nikakvu životinju, a kamoli vuka.

A mene je moj vuk pratio u stopu. Svojim zlatnožutim i oštrima očima i tamnosivom dlakom.

Zašto je baš mene pratio i šta je htio od mene?

Imaju li i drugi ljudi svog vuka ili su kod njih neke druge životinje?

Šta ako neki ljudi nemaju svoju životinju, a kamoli vuka?

Šta ako žive sasvim normalno i mirno?

Da li to onda znači da ja nisam normalna?

A onda sam u svojoj 25.toj presjekla i odlučila da se više ne krijem od svog vuka, nego da se pokušam sprijateljiti sa njim. Ako je baš meni došao, znači da ja imam rješenje za njegov problem ili on za moj. Možda je sve vrijeme bio gladan ili promrzao od zime. Ili je došao da mi prenese važnu poruku od buduće mene.

Na svaki mogući način sam pokušala sprijateljiti se sa svojim vukom. Sa svojim mislima i osjećajima. Sa sobom. Vremenom sam prihvatila da će me uvijek pratiti, ali ne kao zvijer ili nosilac loših vijesti, nego kao čuvar.

U svom tom traženju načina da pripitomim vuka u sebi, negdje sam pročitala da svaki čovjek ima dva vuka u sebi.

Jedan ima tamniju, a drugi svjetliju dlaku.

Jedan predstavlja zlo. Sve one dijelove sebe i svoje duše koje držimo skrivene od drugih. Zbog kojih se osjećamo prljavo. Kojih se stidimo. Pohlepu, mržnju, sebičnost, aroganciju, zavist.

Drugi predstavlja dobro. Mir, ljubav, dobrotu, nadu. To su one stvari koje se učimo da imamo i kojima se ponosimo.

U priči, unuk je pitao svog djeda, koji vuk pobjeđuje?

Djed mu je odgovorio da pobjeđuje onaj vuk kojeg hranimo.

Sa svojih petnaest godina nisam mogla znati da nosim teret osjećanja zbog kojih je dlaka mog vuka bila tamnosiva i zbog kojih je podjećao na krvoločnu zvjer koja mi je ulivala strah i od koje sam bježala glavom bez obzira.

Nisam znala da bježim od sebe.

Sada sam u svojim tridesetim godinama i pripitomila sam svog vuka. Moram priznati da mi je malo lakše kad znam da i drugi ljudi imaju svog vuka. Samo ne pričaju o tome.

Sprijateljila sam se sa svojim vukom i on mi je postao vjerni pratilac. Ne uliva mi više strah, jer znam da je dio mene. Njegova dlaka je sada svijetla i ne bojim se više otići na vikendicu i ostati sama sa njim.

Svojim emocijama i mislima.

Sa sobom.

Kakvu dlaku ima vaš vuk?

Bježite li vi od svog vuka ili ste našli način da se sprijateljite sa njim?