Sjećam se svog djeda kao čovjeka mirne ruke i još mirnije glave i glasa. Tu pojavu niste mogli čuti da povisi glas na bilo koje biće u mjestu u kojem je živio. Životinju ili čovjeka. Bio je nježan čak i prema biljkama.

Živio je na drugom spratu naše porodične kuće i imao nekoliko saksija cvijetova i biljaka, koje je pazio, nadgledao da li im treba više sunca i topline, treba li da ih skloni u neki mračniji i hladniji dio kuće, da li su taj dan i sedmicu popile dovoljno vode, da li da u saksiju doda malo humusa, da im listovi i pupoljci bolje cvjetaju i da ih slučajno ne nagriza kakav insekt ili štetočina.

Biljke i cvjetovi, koji su bili svuda po prozorima, podu i na vitrini na kojoj je bio i njegov stari TV, bila je nenina ostavština i amanet njemu. Nena, Sebija, je umrla prije tri godine i on za te tri godine, nijednom nije pogazio obećanje koje je dao mojoj neni, dok joj je držao ruku u bolnici i sklanjao sive pramenove kose s čela i lica.

Bez obzira šta ga snašlo, nastaviće se brinuti o biljkama u saksijama, kao da je ona tu. Sve dok bude mogao hodati, sam će ustajati i zalivati ih. A kad više ne bude mogao hodati sam, ustajaće sa štakom ili zamoliti nekoga od nas, da mu pomogne.

I to popodne, izrazio je želju da jede mlijeko sa šećernim hljebom. Bilo je to vrlo jednostavno jelo, koje je djed često tražio. Nije mi bilo jasno zbog čega, kad smo mu nudili i donosili pite, čorbe i kolače.

Mlijeko bi se prvo moralo zagrijati i skloniti s šporeta, prije tačke ključanja i prije nego se balončići od mlijeka ne krenu pojavljivati na njegovoj površini od toplote. Potom bi se u mlijeko trebao izdrobiti hljeb, koji nije morao biti svjež, ali ne i stariji od tri dana. Kad hljeb omekša u mlijeku, odozgo bi se posuo šećer. Barem dvije supene kašike.

U posljednjih nekoliko mjeseci, djed je svaki dan tražio ovo jelo. Ovaj put sam mu ga napravila ja, jer mame nije bilo kući, a ja sam bila bolesna, pa taj dan nisam išla na predavanja.

Kad sam mu donijela tanjir s vrućim mlijekom i hljebom, vidjela sam ga da stoji do prozora, leđima okrenut meni. Nisam bila sigurna, da li posmatra nešto napolju ili svoju biljku u saksiji.

„Djede, hajde da ručaš. Donijela sam ti mlijeko i hljeb.“, rekla sam mu.

„Sa'ću sine. Nešto mi je nagrizlo listove cvijeta.“, rekao je i dalje duboko zamišljen nad saksijom i cvijetom.

„Šta bi bilo, djede? Bolje čuvaš cvijetove, nego sebe.“, rekla sam, pokušavajući da se našalim s njim.

„Ljudi smo, sine. Uvijek nam nešto može promaknuti.“, rekao je i okrenuo se prema meni.

Kad je vidio vruće mlijeko sa šećernim hljebom na stolu, njegovim usnama se razlio široki osmijeh.

Došetao je do stola sporije nego inače i namještao tijelo u stolici za stolom teže nego inače.

Sjela sam pored njega.

„Djede, je l' te boli nešto?“, pitala sam ga zabrinuto.

„Čovjeka boli, sine. Pogotovo kad je u mojim godinama. Skoro osamdeset. Mašalah.“, rekao je djed.

„Mašalah.“, ponovila sam i ja. „Ali dobro se ti držiš.“

„Drži me Bog, sine.“, rekao je. „I samo njemu treba zahvaljivati."

Moj djed je nekada bio hodža i cijenjen učenjak u čaršiji. Ljudi su mu dolazili po savjet i mišljenje. Mama bi se šalila sa njim da bi svoje usluge trebao početi naplaćivati, ali je djed uvijek govorio da bi to bio veliki grijeh i haram za jednog vjernika, ma koje vjere bio.

„Ako ti Bog da priliku da pričaš s njim i da ga čuješ, to je milost sama po sebi.“, govorio bi. Nikada nikome nije uzeo nijednu marku za savjet i slušanje.

Posmatrala sam ga dok ubacuje hljeb sa šećerom, natopljen mlijekom, u usta.

„Djede?“, rekla sam mu. „Što nam stalno tražiš hljeb s mlijekom i šećerom, kad mama pravi onako dobra jela?“.

Pogledao me i nasmijao se.

„Kad ti mama kaže da jedeš nešto, dok si mali, šta ti radiš?“, pitao me je i zbunio na trenutak.

„Kako to misliš, djede?“, pitala sam ga zbunjeno.

„Sanjao sam jednu ženu s mahramom na glavi. Rekla mi je da mi je majka.“, rekao je djed i udahnuo.

Moj djed nikad nije upoznao svoju rahmetli majku. Umrla je od tuberkuloze, kad mu je bilo tri mjeseca. Otkad zna za sebe, odgajale su ga tetke i maćeha.

„Dedo, ali ti si rekao da nikad nisi vidio svoju mamu.“, rekla sam mu.

„Sine, ja sam tu ženu triput u životu vidio u snovima. Subhanalah. Jednom, kad sam imao devet godina i dobio tešku upalu pluća i ležao u bolnici. Stavljali su mi guščiju mast na pluća. Toliko sam loše bio. Usnio sam je tad prvi put. U snu je nosila bijelu mahramu i rekla mi kako da učim šehadet. Rekla je da Gospodar od mene traži da mu se približim. A kad Gospodar hoće da mu se približiš, da ti neku teškoću da u njoj doviš. Moja teškoća je bila upala pluća.“, rekao mi je djed.

Gledala sam kako stavlja i posljednji komad hljeba natopljenog mlijekom u usta. Obrisao je bradu maramicom i nakašljao se.

Ustala sam i brzo mu donijela čašu vode. Popio je vodu naiskap.

„Sine, je l' ti dedo ikad pričao, kako sam postao hodža?“, pitao me je odjednom.

Odmahnula sam glavom.

„Tad sam je drugi put usnio. Bilo mi je sedamnaest godina. I tu je nosila bijelu mahramu i ništa se nije promijenila. Držala je Kur'an časni u rukama. Rekla je da Gospodar sad traži od mene da budem hodža i usmjeravam i pozivam i druge ljude da se njemu vrate.“, rekao je djed.

„Dobro, djede. Ali kako si siguran da ti je baš to rahmetli majka?“, pitala sam ga.

Toplo se nasmijao i oborio pogled prema stolu.

„Usnio sam je treći put prije šest mjeseci. Toliko je godina nisam usnio. Bojao sam se da je Gospodar ljut na mene. A onda se pojavila. Sjedili smo za stolom. Ponovo mi je bilo devet godina. Stavila je tanjir s mlijekom i šećernim hljebom ispred mene i rekla da jedem. Pomazila me je po kosi i rekla da joj je žao što me je ostavila tako rano i tako malog. Ali kad Gospodar pozove, nemaš izbora. Rekla je da ćemo se još malo sastati, uz Gospodarevu volju i pomoć i da budem spreman. Al' da se ne bojim.“, ispričao mi je djed i svoj posljednji san u kojem je vidio svoju majku.

Moram priznati, njegov treći san me je malo uplašio. Pogledala sam ga zabrinuto. Kako bih drugačije mogla pogledati nekoga ko mi je upravo rekao da zna da će uskoro umrijeti? To njegovo saznanje i snovi bili su mi nedokučivi, strani i izazivali strah i nelagodu u meni.

„Bojiš li se, djede?“, pitala sam ga. Osjećala sam se kao dijete i kao da je meni devet godina.

Nasmijao mi se i potapšao mi ruku, koju sam držala na stolu, svojom.

„Bojiš li se ti u ovoj kući, sine?“, pitao me je djed.

„Ne bojim, djede.“, odgovorila sam brzo.

Klimnuo mi je glavom.

„A zašto se ne bojiš, sine?“, pitao me je još jednom.

Zamislila sam se, pokušavajući da odgonetnem poentu njegovih pitanja.

„Pa, ne bojim se. Ovo je moja kuća. Znam da se uvijek mogu vratiti. Ovdje su mi mama, babo i ti.“, odgovorila sam mu.

„Bravo, sine. Kao što se uvijek možemo vratiti svojoj kući, dok smo na dunjaluku, tako se uvijek možemo i moramo vrati Allahu, kad odemo s dunjaluka.“, rekao mi je djed. „Čekaju me moja rahmetli mama, moj rahmetli babo, braća, sestre, moja Sebija. Što da se ne radujem povratku kući?“, rekao je djed, s toliko mira i sigurnosti, koja me je i smirila, ali i rastužila.

Djed se nagnuo i poljubio me je u obraz i ponovo potapšao ruku.

Počela sam plakati.

„Šta ću ja kad ti odeš, dedo?“, pitala sam ga.

„Pričaj s njim, sine. Ti reci njemu u dovi, a on će meni.“, rekao mi je djed, pokušavajući da me utješi. „Ako sam išta shvatio na ovom dunjaluku, osim toga da smo prolazni i mali u odnosu na ono šta nas čeka, nakon što odemo s dunjaluka, to je koliko malo pričamo s Bogom. Sine dragi, On nas toliko voli, da nam je jedinima dao da možemo uzeti i čitati njegov jezik u Kur'anu. On nas toliko voli i želi da priča s nama i da sluša kako mu pričamo, da nam je dao naređenje i uputu da mu klanjamo. A najljepši razgovor s Bogom je na sedždi. Zato mu padaj na sedždu, sine i pričaj s njim. Zamisli kako je Svevišnji milostiv, da ima najljepši glas od svih ljudi i bića, a hoće da čuje i mio mu je glas svakoga od nas. Subhanalah.“

Djedovo „Pričaj s njim, sine“, mi nikada nije izašlo iz glave. Shvatila sam da je bilo Njegovih znakova, kad god sam bila spremna da ih čujem i vidim.

Djed je umro te iste večeri. Poselamio se s nama, klanjao, čitao Kur'an i zaspao. Ujutru se nije probudio.

Gdje god da je moj djed sada, ne brinem. Znam da je svojoj kući i u najsigurnijim rukama.