Bilo je pet i petnaest sati poslijepodne u Gazi. Kasni je mjesec juli, još uvijek je ljeto, pa je sunce i dalje bilo visoko na nebu. Probijalo se svojim zlatnožutim zracima kroz teški i sumorni dim koji se širio između zgrada i kuća u gradu. Ponegdje bi se čulo zujanje aviona na nebu, ali taj dan ništa nije palo. Ni granata, ni paket s hranom, medicinom ili higijenom.

Grad čije je ulice pedesetpetogodišnji Nabil poznavao napamet, jer je bio ulični prodavač voća, povrća, mesa i začina, pretvorio se u pustinju, u kojoj skoro da nema nijednog doma čiji zidovi još uvijek stoje. Nije bilo nijednog doma u kojem su svi članovi porodice bili živi.

Nabil se prisjećao svojih prijatelja, trgovaca i rođaka koji su izgubili život, jer ih je granata koja je pala na njih raznijela na komade. Granata ili meci koji su nemilosrdno padali po njegovom narodu kao smrtonosna kiša.

Dugo već nije padala kiša. Nabil bi sve dao da barem još jednom prošeta bos po travi u dvorištu sa svojom Hanin.

Na arapskom jeziku, Hanin je žensko ime i moglo bi se prevesti kao čežnja, nostalgija. Kada se prisjeti šetnje po travi u dvorištu, u kojoj ga je Hanin uvijek držala ispod ruke, čežnja je bila sve što je Nabil osjećao.

Hanin je znala prepoznati i dobro bilje za ukusan čaj. Pritisla bi cvijet ili list pod prstima i ako bi se cvijet ili list odmah skršili i pretvorili u sitne komadiće, Hanin ih ne bi kupila za čaj. Previše su suhi. Ali kada bi cvijet ili listić bili malo žilaviji, Hanin bi dala prodavcu i Nabilu znak glavom kao potvrdu da je bilje dobro za čaj.

Njihova porodična kuća ima dva sprata. Na prvom spratu još uvijek ima nekoliko dijelova kuće koji su ostali netaknuti. Na drugom, sve je razrušeno, osim stubova koji su držali zidove. Kada sjedne na stolicu na drugom spratu, djeluje mu kao ogroman prozor kroz koji gleda na grad.

Nabil je u svojoj staklenoj i dugoj šolji, uskog grla, iznio vrući čaj da se ohladi na laganom povjetarcu. Sjeo je na stolicu i namjestio svoje tijelo tačno onako kako bi sjeo sa Hanin da razgovaraju.

Nježno se nasmijao, pogledavši Haninu mahramu koja se vijorila na jednom od stubova, gdje im je bila spavaća soba. Nabil je tako zavezao njenu mahramu. To je bio njegov otpor onima koji su mu uzeli Hanin.

Nabil nije imao doma, ni djece, ali je imao uspomenu na Hanin, koja mu je grijala dušu i pluća i štitila ga od sivog dima koji bi ga davio pri svakom udisaju.

Svaki gutljaj čaja za čije je bilje i cvjetove znao da ih je Hanin držala među prstima, bojao je prizor grada i njihovog doma u ruševinama, u topli, šareni i porodični dom kakav su imali, dok je Hanin bila živa.

Ona je bila njegova omiljena boja. I njegov dom.