Hodao je Yusuf prašnjavom ulicom svog komšiluka koji mu je sada izgledao neprepoznatljivo. Po trotoarima pokraj ulice bili su nagomilani pijesak, kese za otpatke u kojima su bile iskorištene dječije pelene, plastične bočice i pakovanja dječijeg mlijeka u prahu, i kamenje iz porušenih zidova okolnih kuća. Stopala su mu bila bosa, pod žuljevima po prstima i petama i izranjavana, ali Yusuf nije posustajao.

Njegova pantalone i košulja su bile prljave od prašine i brada mu je krvarila. I na rukama su mu bile kapljice krvi. Pogled mu je bio umoran, ali nekako topao. Ta toplina ne bi mogla zagrijati ljudsko srce. Mogla bi ga slomiti na komade.

Ljudi koji su išli trotoarima i ulicom zagledali su dvije bijele plastične kese, nalik onima koje daju u prodavnicama i marketima za nošenje namirnica. Neki su samo gledali, a drugi su sklanjali poglede i dovili, ne mogavši da izdrže prizor tih kesa u Yusufovim rukama, a još teže Yusufovu smirenost, dok ih je nosio.

Sjećao se pedesetsedmogodišnji Yusuf kako bi ga rahmetli žena Zehra slala da kupi namirnice za kuću i kako je on uvijek dolazio kući i obavezno zaboravio po jednu namirnicu.

„Nosi babo svoje bisere kući da spavaju. Svoje meleke. Svoju Hibu i Isru.“, progovorio je Yusuf sebi u bradu.

Zvali su ga da dođe po njih. Tako su mu ih dali. Rekli su, nema više kutija ili bilo čega drugog da ih tu stave.

Yusuf kući nije nosio namirnice.