Hodala je svojim malim, bosim stopalima, punim ranica i žuljeva, po popločanoj ulici u blizini dvorišta svoje kuće.

Ulica je bila prašnjava i puna sitnog kamenja od ruševina kuća, kafića i restorana, i džamije u naselju. Pored prašine, sitnog kamenja i ostataka ruševina, na nekim dijelovima ulice, nalazili su se bijeli tragovi brašna ili zrna riže, koje su Amalina porodica i komšije koje su živjele u tom naselju, dovlačili u velikim kesama za otpatke, bijelim, crnim ili plavima, od mjesta gdje su bili parkirani kamioni sa humanitarnom pomoći, do svojih kuća.

Amal se poželjela griza s mlijekom. Nije popila ni kapljicu mlijeka od kada je okupacija počela.

Njen stariji brat, Mahmood, obukao je iscjepane sportske patike, koje je dobio od mame i babe za svoj petnaesti rođendan. Zavezao je pertle i spremio se da izađe iz kuće. Majka ga je uhvatila za ruke i poljubila u obraz. Izrecitovala je kratku dovu i opemenula ga da pusti brašno i pobjegne u zaklon, ako vidi da će ih vojnici gađati. On joj je rekao da ne brine i da će biti pažljiv.

Na izlasku, prišla mu je Amal i šapnula da joj uzme barem malo pakovanje ili bocu mlijeka.

Na Amalinu radost, Mahmood se vratio sa malim pakovanjem kravljeg mlijeka, vrećom brašna i tri pakovanja riže.

Kada je Amal rekla da ide popiti mlijeko napolju i vidjeti kako je njena beba magarac, mama je upozorila da se ne udaljava puno od kuće i da uvijek, prije nego izađe na ulicu, pogleda oko sebe ima li tenkova u blizini, vojnika u uniformama ili aviona koji lete iznad komšiluka. Amal je klimnula glavom i izašla.

Razumijela je maminu brigu.

Otkada je Amalin i Mahmoodov babo u novembru prošle godine otišao po namirnice u market i kada su im javili da ga je raznijela bomba, ništa više u njihovoj porodici nije bilo isto. Otkada su počeli da ih gađaju i njeni drugari i komšije da nestaju, ništa više nije bilo isto.

Iako je u svom sedmogodišnjem tijelu i srcu, Amal nosila toliko boli, koja bi bila dovoljna da se napuni cijeli jedan ocean i još da se niz njegove ivice sliva višak vode, Amal je tražila sitne momente, da se njima raduje.

Obično su to bili sati predvečer. Amal bi izašla sa kriškom slanog hljeba natopljenog mlakom vodom ili kada bi imali malo više hrane i sreće, rižom ili supom, u dvorište i jela i mazila svoje mladunče magarca.

Kao i Amal, i to mladunče je izgubilo roditelja. Samo što je Amal još uvijek imala mamu i brata, a mali magarac samo nju.

Uzela je malo pakovanje mlijeka i izašla u dvorište, pa na ulicu ispred dvorišta. Na sebi je imala tanku roze majicu dugih rukava i trenerku. Kosu je bijelom trakom zavezala u visoki rep i na šiške je stavila malu, bijelu šnalu.

Magarence je išlo za njom i Amal se svakog časa okretala da provjeri da li je prati. Pomazila ga je po glavi i otvorila pakovanje mlijeka. Magarence joj je sve vrijeme gledalo u oči. Znala je da ni ono nije ništa jelo, niti pilo, osim ustajalu vodu i par komada starog hljeba.

Amal se sažalila na njegove krupne i tužne oči i upale obraze, pa je sa ulice dohvatila duboki limeni tanjir u kojem su obično sipali hranu i mlijeko uličnim mačkama. Sipala je malo mlijeka u tanjir i držala ga je u rukama ispred usta svog malog magarca.

Posmatrala ga je dok pije i nježno mazila po kosi. Magarence je pilo mlijeko i spuštalo i podizalo svoje kapke u znak zahvalnosti i zadovoljstva.

Ispred njih, sunce je polako tonulo iza zidina grada. Lakše se disalo noću. Krv se slabije vidjela, a sve što su ljudi izgubili, nalazilo je svoj put do njih u snovima.