Priče za djecu kad odrastu.

Epizoda peta: "Vučko, vodi me!"

Taj narandžasti šal bio je dio urbanog mita.
Da to stvorenje još uvijek olimpijiskim planinama skita.
Tu je sakriven i čeka noću i danju .
Da sa trona smaknu Aždaju.
Ali kroz stabla ugleda Viteza.
I odmah mu se usta u kez razvuku.
Ovaj će nas spasit i riješit nam muku.
A sa druge strane.
Vitezu se na glavi kosa diže.
Od straha.. jer mu nešto iz šume prilazi bliže.
Kad odjednom ugleda poznato lice.
Iz one tamo neke ljepše priče.
Vitez: "Ma jesam li ja sad skroz puko?"
Iz šume izlazi.. Vučko!

Oči viteza se ispuniše nostalgijom.
Ali Vučko ne gubi ni čas.
Vučko: "Vodim te tamo gdje je spas, otkrio sam lutajući drevno blago koje čeka nas!"
Vitez: "Krenimo! Ja vremena mnogo nemam. Moram hitno jurcat na neman!"

Krenuše njih tvojica bob stazom, pa kroz šume guste.
I pravo do opservatorija se spuste.
Vučko: " Znaš kako to biva. U ovoj ruševini blago se skriva. Vješto blago odključaj i vjeruj mi riješit ćemo slučaj."

Međutim, intuicija viteza je tu proradila.
Žbunj pored ruševina se mrda.

Vitez : "Stani Vučko druže stari, nešto nas špijunira ustvari."
Vučko "Hajde da to pogledamo samo"
Prilaze žbunju kad ono tamo....
(Šta se to u žbunju krije? Jesul' miševi, možda zmije?.... Saznajte u sljedećoj epizodi!)