Gdje odlaze boje prije nego sasvim izblijede?

Prije nego plavo – siva pri prvim naznakama sunca u rano proljeće i ljeto, plavo – siva kao ona na površini morske vode kada se sunčevi zraci kupaju u njoj, a zelena, kao ona u gustoj i najdubljoj šumi, zimi, postanu samo trag onoga što su nekade bile.

Trag. Tek toliko da se zna da je tu nekada bilo boja.

Gdje odlaze oni kojima je vrijeme da odu, prije nego nas stvarno napuste?

Da li i oni ostavljaju neki trag za sobom? Trag, koji nije samo da povjerujemo da je tu nekada postojala neka osoba. Ipak smo malo više od boja na papirnom ili platnu prirode. Nismo samo tu da postojimo i krasimo. Živimo, volimo, stvaramo. I kada dođe naše vrijeme da odemo, ostavljamo za sobom sve što smo stvarali, voljeli i za šta smo živjeli.

Razmišljala je Aja o bojama i tome kako ljudi otplaćuju račun prirodi zato što im je dala neobično duži životni vijek i razvijeniji intelekt nego drugim živim bićima. Borimo se da bismo stvorili i u najvećem broju slučajeva, volimo to što smo stvorili, ali ništa od toga u jednom trenutku ne možemo ponijeti sa sobom.

Sjedeći na klimavoj, plastičnoj, bolničkoj stolici, Aja je promatrala kako oči njene majke polako gube svoje plavo – sive šarenice i kako ih ispunjava bjelina bionjača. Majka je ležala na bolničkom krevetu ispred Aje, bez svijesti, sa napola otvorenim očima i ustima. Obrazi su joj se upili u kosti i lice joj je djelovalo neobično izduženo, iako ga je pokrivala maska za disanje sa dugom cijevi kojom je zrak iz aparata pored kreveta vještački ubacivan u njena pluća.

Prije samo sedam mjeseci, planirali su doći u grad u kojem Aja studira i slaviti njenu diplomu. Ajina majka, tata i mlađi brat, Mak. Tada je najveći problem bio što je Ajina diploma u junu i što mama mora ostaviti sezonski posao kao spremačica u hotelu na par dana, a tata pauzirati građevinski projekat. Ali nema veze. Sredila bi mama sve. Ipak je toliko željela vidjeti Ajinu diplomu.

Mama je tad imala glavobolje, ali ih nije ozbiljno shvatala. Ipak bi samo došle i prošle.

Došla je zima i šarenice u maminim očima su opet postale zelene kao u dubokoj i gustoj šumi, ali ih Aja skoro nikada nije mogla vidjeti, jer je majka, kad ne bi kuhala ili radila nešto zahtjevno, stalno držala oči zatvorenima. Mislila je da samo treba da odmori, odspava i sve će biti lakše.

Nije bilo.

Glavobolje su postale jake i neizdržljive, a majka je ubrzo svako drugo jutro povraćala i sve više mršavila. Tada su svi shvatili da se doktorski pregledi i analize više ne mogu odgađati. Majci je smetalo tetošenje i koliko su joj svi ugođavali, jer je sebe kroz godine uvjerila da uvijek treba biti jaka, otporna i oslonac svima oko sebe. Osim sebi. Majka nije znala drugačije. Iako je imala muža koji je jako voli i djecu koja su joj bila spremna pomoći, Ajina majka je imala čestu uzrečicu: Nemoj ti. Ja ću.

Mama će. Ipak su sve mame u njenoj porodici prije nje sve same radile. Zašto bi se baš ona drznula na ono u šta su žene prije nje toliko vjerovale i oko tog uvjerenja stvorile svoj identitet?

Bila je umorna, ali na kraju dana, bila je i pomalo ponosna što je baš ona ta koja uvijek može srediti sve. A onda su počele glavobolje. Pa su te glavobolje postale jače. Pa je mama počela povraćati i mršaviti. Doktori su imali razne dijagnoze, od bolesti želuca do pluća. Jedne večeri, kada se i Aja vratila u mjestašce gdje su živjeli njeni roditelji i brat, svi su gledali smiješnu TV seriju. Mama se odjednom počela okretati oko sebe i govoriti da osjeća čudan miris. Kao da je nešto zagorelo. Počela je provjeravati šporet, frižider i ima li slučajno nešto hrane ispod kreveta. Kada je ponovo sjela na trosjed, okrenula je glavu na stranu i počela se tresti. Prvi put u životu, Ajina je mama dobila epileptični napad. Prvi put u Ajinom životu, Aja je vidjela kako je to kada neko ima epileptični napad. Epileptični napad je trajao kratko i prestao je kada je došla hitna, ali se Ajina mama kasnije teško dozvala. Tu noć su je zadržali u bolnici. Tu noć su svi proveli u bolnici.

Ujutru su Ajinu majku odveli na pregled glave i utvrdili metastaze kancera pluća. Kancer je bio sitnoćelijski, pa su jedine opcije za liječenje bile hemoterapija i imunoterapija. Kod takvog oblika kancera pluća, operacija ne bi bila moguća. U slučaju Ajine majke, operacija pogotovo ne bi bila moguća, jer je kancer otkriven u četvrtom stadiju.

Prije samo sedam mjeseci, planirali su slaviti Ajinu diplomu.

Aja je dodirnula mamino stopalo i primjetila je koliko je hladno. Pokrila joj je stopala i donji dio nogu. Dodirnula joj je ruku. Ruka je još uvijek bila topla. Na rukama su joj se vidjeli ubodi igala koji su u posljednja dva dana bili neuspješni, jer Ajina majka nije htjela piti nikakvu tečnost, pa je medicinskim sestrama i tehničarima koji su je pazili, bilo nemoguće pronaći venu da bi joj dali terapiju.

Ajinu majku su posljednja tri dana premjestili u bolnicu, jer je često, posebno navečer, imala napade gušenja. Rekli su da je bolnica sigurnije mjesto, jer tu mogu pokušati bolje kontrolisati napade gušenje.

Aja je pogledala svoju majku, dok joj je sunčev zrak koji se prolamao kroz roletnu na prozoru dodirivao ruku. Osjetila je grč u grlu i kao da su joj usta potpuno suha. Ustala je sa stolice i izašla iz sobe. Na izlazu, još jednom je pogledala majku kojoj je svaki dio tijela bio miran, osim pluća koja su se borila za udah. Nadimala su se svom svojom širinom i spuštala. Isti zrak sunca joj se i dalje poigravao s kožom na ruci.

Osjeća li mama ovaj zrak sunca?

Pitala se Aja, dok je išla bolničkim hodnikom u kojem je bilo neobično mnogo prozora sa kojih su dopirali zraci sunca. Idući hodnikom, Aja je osjećala toplinu zraka i počela se opuštati kupajući se u toj toplini.
Izašla je na terasu i gledala u bolničku baštu gdje su se neki pacijenti odmarali sa onima koji su ih pratili. Aja se pitala, da li će i njena majka ikada više biti dovoljno stabilno da se može odmarati u ovoj bašti.

Taj dan su im rekli da mama ima napade gušenja, jer joj se pluća pune vodom, a pritisak smanjuje. Prognoza doktora, koju je on rekao Aji, njenom ocu i bratu, jeste da mama neće preživjeti noć, osim ako se ne desi neko čudo.

Aja je čula samo – neće preživjeti noć – i – čudo.

Sve ostalo je bilo zaglušeno, osim zvukova škripanja doktorskih klompi i cipela o klizav bolnički pod. Aja je znala, ako postoji jedan zvuk iz bolnice kojeg će se jako dobro sjećati, to je taj zvuk.

Sunčevi zraci i laste koje grade svoja gnijezda na bolničkom krovu ili između bolničkih zidova, nagovještavali su rano proljeće. Za Aju, rano proljeće je imalo isti osjećaj i boje, kao i površina morske vode kada se u njoj kupaju sunčevi zraci.

Aja je čekala da se njen tata i brat vrate iz obližnje pekare i donesu hranu, jer su znali da će do večeras biti u bolnici.

Kakav li je osjećaj znati da ćeš uskoro biti uspomena?

Zvukovi klompi doktora i medicinskih tehničara su ponovo počeli odjekivati bolničkim hodnikom. Djelovalo je kao da idu do neke sobe na kraju hodnika. Soba Ajine mame je bila prva u dijelu hodnika u kojem su onkološki pacijenti.

Ali nije bilo moguće da toliko žure njoj. Ipak, Aja ima dovoljno vremena da se oprosti od mame. Do navečer.

Aja je zatvorila oči i vidjela titrajuću površinu morske vode u kojoj se kupaju sunčevi zraci. Osjećaj je kao slika ulje na platnu. Samo je ona ta koja pliva u toj slici.

Kada je Aja imala osam godina, a Mak bio u maminom stomaku, roditelji su je odveli prvi put na more. Pijesak koji se lijepi za mokra dječija stopala i bocka, ukus soli na jeziku, južni vjetar koji pokreće talase i mrsi Ajine tamno – smeđe lokne, osjećaji su koje Aja nikada nije zaboravila. Išli su na more svi zajedno, kad se Mak rodio, barem još deset puta. Ali je taj prvi put ostao umemorisan u Ajino sjećanje i Aja ga sada, više nego ikad ranije, premotava u glavi kao film na traci.

Slike i zvukovi se nižu i izmjenjuju, a posebno slika Ajine mame koja trudna drži Aju na rukama na površini vode. Aja se prisjeća kako je plutala na morskoj površini raširenih ruku i nogu. Šum vode u ušima i plavo – siva boja mora dok se na njegovoj titrajućoj površini preliva zlatna boja sunčevih zraka.

Kada je bolje razmislila o tome, možda su se šarenice maminih očiju zrcalile u vodi, pa je zato boja djelovala plavo – siva. Inače, Aja je primjetila, kada je more bilo mirno i bez talasa, vidjelo se nekoliko nijansi plave boje. Od plavo – sive u plićaku, gdje je morska voda bila najprozirnija, do tamno – plave u dubini.

Čula je glas svog mlađeg brata, Maka, i otvorila oči. Vidjela ih je kako dolaze sa kesama sa pekarskim pecivima. Bila je gladna i umorna. Okrenula se i izašla s terase. Brzo je prošla bolničkim hodnikom.

Zaustavila se na ulazu u sobu vidjevši doktore i medicinske tehničare oko kreveta svoje majke. Ipak su toliko žurili zbog njene majke.

„Možemo joj pokušati reanimirati srce, ali ne i mozak. Devet je metastaza na mozgu.“

„Je l' mama više ne diše?“

Aja ni sama nije znala zašto je to tako rekla. Samo je izašlo iz nje. Dijete u njoj. Dijete kojem je potrebna mama.

Aja je osjetila dodir na ramenu i okrenuvši se vidjela svog oca kako grli nju i brata.

Oni kojima je vrijeme da odu od nas, samo odu. Neko pametniji od nas, ko upravlja prirodnim zakonima, zna kako ti zakoni rade za one koji odlaze.

Zna kako se osjećaju, da li su mogli osjetiti topli sunčev zrak na svojoj ruci i da li im je žao što nešto od onoga što su stvorili ili voljeli na Zemlji ne mogu ponijeti sa sobom.

Aja je samo znala da proljeće ponovo dolazi, a sa njim i boje.

Neki novo proljeće nisu mogli dočekati, ali su se neki tog proljeća rodili i moći će čuti cvrkut ptica i vidjeti boje po prvi put. Sve ima svoj ciklus. Dolazi iz prirode kada započinje svoj životni ciklus i prirodi se vraća kada isti završi.

Iako je boljelo što mama neće moći vidjeti diplomu i sve druge lijepe životne momente, Aju je tješilo to, što se negdje rodio i raste neko, plavo – sivih šarenica sa prvim naznakama sunca u rano proljeće i ljeto, a zelenim kao u guste i duboke šume, zimi.