Prije četiri godine; vraćala sam se sa fakulteta; bilo je jako hladno.
Prelazila sam ulicu ispred pekare. Dok sam sigurno koračala, na trotoaru me sjedeći dočekao čovjek - prodavao je maramice. Nosio je crnu kapu, crnu jaknu i crne rukavice.
Pogledali smo se, dah se pretvarao u paru, a njegove crne oči - njegove crne oči su tako svijetlile da su mi ispričale priču. Načulila sam uho - srce mi se steglo. Zatvorila sam oči, nije mi bilo jednostavno. Imala sam vidljivi primjer nepravde ispred sebe. Počela sam razmišljati o mudrosti koja se krije iza toga, o potencijalnim razlozima, o različitostima, o svijetu i Bosni.

Hladnoća januara me još uvijek podsjeća na njega.


Prodavač maramica

Tamne zjenice raznešenih snova
Nahlađene od sivog hladnog betona
Pomalo gube nadu u svjetlucavo nebo
Kome vrišti i vrišti; moli i moli

Tamnim zjenicama raznešenog života
Ne fali svjetlo čuđenja svijetu niti unutrašnji mir
Nego ljudskosti drugih šarenih zjenica
Što krupnim koracima prolaze pokraj njenim maramica
Haldne večeri ovog januara