Nebo iznova mijenja svoje boje i spušta nove slojeve sivila, u znaku pristižućeg decembra. Promjena se polahko prikrada našem gradu, ili su to ipak strujanja vjetra koja se komešaju u grudima i među dušom. Znam da mi je to česta misao, ali svijet me ne prestaje iznenađivati svojim čudima.

Osjetim u zraku svaku misao što mi proleti pred očima, a otela se srcu. U jednom trenu treperi svojim žarom, već u drugom mijenja talase i prihvata mir cijelim svojim bićem. U svakom srcu postoje sitni tragovi sreće, koji mogu biti sve, samo ne sitni.

Još se držim za one trenutke skrivanja osmijeha i upijanja blještavila zjenica. Ne shvatamo važnost tuđih očiju, dok iznenada ne zastanemo pred spektrom nečije duše.

Moja promjena ostala je tu, između blagog pogleda i toplih riječi. I čini mi se da ni svijet od tada više nije isti. Ulična svjetla obasjavaju grad cijelim svojim spektrom, a ni semafori više nisu toliko statični – gotovo kao da i znakovi žele da se kreću s nama putnicima. I tonem i lebdim, a ipak uspijevam da se krećem kroz prostor i vrijeme. Ne znam da li svijet oko mene ubrzava ili usporava; uprkos tome, biram da živim u trenutku.

Jednom će sve doći na svoje i znaću da sam pronašla sve ono za čim tragam cijeloga života. Sve što je moglo stati u promjenu jednog decembra.