Sarajevska noć.
Postojim,
ali ne onako
kako želim.
Postojim u drugima
nemoćna za pronalazak
sebe.
Ko sam?
Ne znam.
Dovoljno je da znam
za postojanost
koja mi ne pripada.
Ispod mene, samo sam ja.
Pod prozorom, ljudi žive,
buka auta naglašava život,
svjetla grada trepere.
Život, dame i gospodo.
Život.
Glava mi je o l/tr ovna,
moja je, no, ne pripada mi.
Ulična rasvjeta osvjetljava
/bolje rečeno baca svjetlost na/
prozor,
te razaznajem svoj lik,
jasan je,
vjerujem da je fragilan, ali se to ne vidi,
vidim sebe, ali si ne pripadam.
Pripadnost je svršena stvar.
Lelujam,
ne postojim,
ne pripadam,
izgubila sam prozorski lik!