Imala sam osam godina. I jednodjelni kupaći sa širokim bretelama i svim bojama duge. Riđa kosa mi je tada bila intenzivna, skoro kao boja bakra. Bio je rani juni i početak ljetnjeg raspusta. Mama je bila na mjesec dana od porođaja, pa je otac tražio četrnaest dana godišnjeg odmora kako bismo te dane proveli odmarajući se na moru.

Ti dani su se činili posebnima i značajnima, jer je to bio posljednji mjesec kako smo samo nas troje. Mamu i tatu je čekalo drugo dijete, posle osam godina kako sam ja došla na svijet i obradovala ih za osmi mart, a mene uloga starije sestre, koju sam ja ozbiljno shvatala već od početka mamine trudnoće.

Otkad sam saznala da mi brat može stići svakog dana, prislanjala sam mami na stomak svoj roze stetoskop koji sam dobila od tetke, mamine sestre, u setu barbie medicinarke. Zapitkivala sam brata je li mu udobno i željela da mi šapne kada će stići kako bih samo ja znala dan i osjećala se posebno.

„Sine, pusti batu neka spava još ovih mjesec dana kako treba. Čovjek se pošteno naspava, samo dok je u majkinom stomaku.“

Mom ocu ni dan danas iz navike ne izlazi to sine, iako smo, dok sam bila u maminom stomaku na ultrazvuku, a kasnije i kada sam došla na svijet, utvrdili da sam žensko. Meni tada nije bilo jasno na šta tačno tata misli, ali sada, nakon neprospavanih noći pripreme ispita i traženja posla, razumijem šta je želio da kaže.

Mama mi nije dala da putujem u svom kupaćem kostimu, ali sam ga odmah navukla u toaletu kad smo stigli u apartman. Svojima nisam dala ni da raspakuju stvari, jer sam toliko željno čekala da bućnem noge u morsku vodu. Naravno, tad nisam znala za pijesak koji se lijepi za stopala i bocka kad izlaziš iz vode, dok se vraćaš prema svom peškiru i suncobranu. Zato smo mama, tata i ja isti dan popodne otišli i kupili rupičaste patike za vodu, par hladnih sokova i voćne sladolede. Iz radnje smo izašli moj kupaći kostim duginih boja, rumenko sladoled i roze patike za vodu, držeći tatu za ruku. Sladoled se topio brzo te smo morali stati u hladu i fokusirati svu pažnju i preostale moždane ćelije, koje su i dalje požrtvovano radile po najvećem suncu, da bismo završili sladolede.

Mami su oticale noge, pa je tata predložio da se do apartmana ne penjemo dugim kamenim stepenicama, nego da vozimo okolo autom. Svako jutro bismo došli među prvima i parkirali auto na prvom parkingu do plaže.

Parking je bio u sklopu malog lokalnog restorana u kojem smo doručkovali. Skoro svako jutro, bez greške, ja bih naručila priganice sa suhim mesom, sirom i džemom od kajsija za doručak. Gazda restorana ili Domaćin, kako nam je tražio da ga zovemo, jer smo mu bili stalne i prve mušterije ujutru, svakog od tih četrnaest dana, šalio se sa mnom da tete kuharice u restoranu ne mogu stići napraviti toliko priganica koliko ih ja mogu pojesti. Među nama, mislim da mi je Domaćin izmanifestirao potencijalnu zavisnost od peciva u godinama koje dolaze. Ali o tome možemo drugi put.

Domaćin je imao dva sina. Starijeg, koji se školovao u školi za pomorce, za kapetana, u Italiji i mlađeg, koji je bio moje godište. Mlađi sin, Dani, rodio se – zamislite – osmog marta. Kad bismo došli ujutru da parkiramo auto i među prvima uhvatimo mjesta u hladu, Dani nas je čekao da nam uzme pet eura, koliko je koštalo parking mjesto pored restorana. Moji mama i tata su mi govorili da se Dani i ja možemo dobro družiti, kad su saznali da smo rođeni na isti dan. Ja uopšte nisam htjela biti drugarica osobi koja nosi šešir sa mini vjetrenjačom na sred glave. Bio mi je smiješan pojavom, ali ne toliko smiješan šalama, koliko se trudio da bude.

„Oduvaće te moja vjetrenjača“, govorio bi on.

Samo bih ga pogledala mrko. Izgledali su tako naivno i blesavo ta njegova vjetrenjača i on.

Jedne večeri, prije porodične šetnje u koju smo išli mama, tata i ja, odlučila sam da odem do obližnjeg dječijeg igrališta s toboganima, ljuljaškama i klackalicama. Tamo je već bilo nekoliko dječaka, lokalaca, kojima se po pogledima vidjelo da ne vole baš da im turisti, stranci, okupiraju prostor za igranje i mozganje.

Kad sam se popela na tobogan, shvatila sam koliko je visoko. Od visine me uhvatila vrtoglavica. Dječaci su nestrpljivo uzvikivali.

„Daj, spusti se više!“

Bilo me je strah. Leđima sam se pokušala vratiti unazad da siđem s tobogana, kada se pojavio jedan od dječaka.

„Ja ću ti pomoći da siđeš.“

Dječak me je gurnuo i ja sam sišla niz tobogan, ali u vrlo nezgodnoj poziciji i uganula zglob.

Prvi put s mamom i tatom na moru i uganula sam zglob.

Počela sam plakati i dječaci su od straha počeli bježati. Ostala sam sama na igralištu. Pokušala sam ustati, ali me zglob jako bolio. Vidjela sam da je pomodrio.

Čula sam nečije korake u blizini i vidjela smiješnu kapu s vjetrenjačom kako mi se približava. Bio je to Dani. Bilo mi je neobično drago da ga vidim.

Rekla sam mu da sam se htjela spustiti niz tobogan, ali da sam se uplašila visine i htjela vratiti nazad, kada me je krupni dječak lokalac gurnuo. Dani, sa svojim mršavim rukama i nogama, uzeo me je u naručje i ponio s igrališta.

„Moje patike za vodu?“, pitala sam.

Dani me je blago nageo da dohvatim svoje patike za vodu.

Lokal koji je držao njegov otac, Domaćin, srećom, nije bio daleko. Dani me je odnio do restorana i zvao svog oca. Restoran je u to vrijeme bio pun i bilo me je sramota, jer sam bila uplakana i s poderanim koljenom.

Domaćin je ubrzo došao, stavio kesu s ledom na moje koljeno i pozvao moje roditelje. Moj roditelji su ubrzo došli i dok su oni grlili Danija i njegovu vjetrenjaču, jer su me spasili, ja sam jela sladoled od vanile s kapima maslinovog ulja posutim preko.

„To je specijalitet. Dopašće ti se“, rekao je Domaćin.

Iako sam mislila da neću moći preći preko ukusa maslinovog ulja, prevarila sam se. Maslinovo ulje, samo je pojačalo ukus vanile. Kao što sam se prevarila u vezi Danija i njegove vjetrenjače.

„Rekao sam ti da će te moja vjetrenjača oduvati“, rekao mi je Dani posljednju večer koju smo moji mama, tata i ja proveli u tom mjestu.

„Kakva ti je to šnala oko vrata? Nije valjda da i šnale nosiš?“, pitala sam ga istu večer, vidjevši da nosi šnalu oblijepljenu sitnim morskim kamenčićima i školjkicama na bijelom koncu oko vrata.

„To je jedino što mi je ostalo od mame, prije nego je otišla“, rekao je Dani.

Pitala sam se zašto nikad u restoranu nisam vidjela Danijevu mamu, Domaćinovu ženu, ali nisam ništa govorila.

Dani mi je rekao kako je njegova mama imala hobi da pravi šnalice i ukrase za kosu za djevojčice od sitnog morskog kamenja i školjkica. A onda je odlučila ostaviti Danija, njegovog brata i oca i otići u London sa drugim čovjekom. Tamo sada ima kćerku i Danija i njegovog brata zove samo za rođendane i novu godinu.

Pitala sam Danijevog oca, zašto mi je Dani dao šnalu koja mu je jedina ostala od mame.

„Ljudi nekad imaju predosjećaj da će neke stvari i ljudi koji su im dragi ponovo naći svoj put do njih.“

Pošto sam sumnjala da ću ikada više, bar ne u skorijem periodu, kada slijedi mamin porođaj i druge destinacije koje bi moji roditelji voljeli da obiđemo, svratiti u to mjesto, to što je Domaćin rekao, činilo mi se teško izvodljivim.

Ali ljudi nekad imaju predosjećaj da će ponovo naći svoj put do mjesta i ljudi koja su im ostala draga.

Četrnaest godina kasnije, kada sam birala destinacije za svoj godišnji odmor, vidjela sam oglas na Booking-u za hotel baš u tom mjestu. Ironično, hotel nosi ime „SeaWind“. Nešto kao morski vjetar. Slogan hotela je bio: „Oduvaćemo Vas! Ko nam jednom dođe, uvijek nađe svoj put nazad do nas.“ Nasmijalo me je i podsjetilo na Danija.

Bookirala sam hotel na pet dana i kada sam stigla, primijetila da Domaćinov restoran više nije na tom mjestu. Obala je sada bila mnogo više izgrađena, nego kad sam ja prvi put došla s mamom i tatom. Dočekao me je ugodan recepcioner i odveo do sobe. Soba je bila prostrana i na trećem spratu. Pored mene su tete spremačice čistile drugu sobu i pripremale je za porodicu.

Na izlasku iz sobe, pored mene je projurio dječak sa kapom i vjetrenjačom na sredini glave.

Iznenadilo me. Zaigrano je pričao sa tetama spremačicama. Vidjelo se da je opušten i slobodan pred njima.

Gledala sam ga iz prikrajka sa blagim smješkom, ali i iznenađenjem, koliko me je podsjetio na dječaka s vjetrenjačom na glavi koji je nosio mene i moje roze rupičaste patike za vodu kada sam uganula zglob na dječijem igralištu.

Čula sam nečije užurbane korake i ozbiljan muški glas iza sebe.

„Mogu li Vam kako pomoći?“, rekao je muškarac u odijelu.

„Tata“, rekao je dječak i požurio svom tati.

Instinktivno sam izvadila šnalicu sa morskim kamenčićima i školjkicama iz džepa.

Muškarac je iznenađeno pogledao mene, pa šnalu. Blago se nasmijao.

„To si ti?“

Bio je to Dani. Samo stariji, sa ženom i malim sinom i hotelom koji su porodično vodili.

Toplo smo se zagrlili i Dani me je upoznao sa malim sinom i suprugom. Tu noć, sjedili smo na večeri i prisjećali se kako smo se Dani i ja upoznali. Uz večeru i dezert, koji je bio sladoled od vanile sa kapima maslinovog ulja posutim preko, pričali smo i o tome kako su se Dani i njegova supruga upoznali i šta je on radio svih ovih godina.

Danijev otac, nažalost, nije više među nama, da bih mu mogla potvrditi da stvari i ljudi uvijek nađu put mjestima i ljudima koji su im ostali dragi. Ali sam na odlasku obećala da ću jednom ponovo doći sa svojim roditeljima i bratom.

Ja sam svoje putovanje nastavila dalje. Ovaj put bez šnalice, jer sam osjećala da treba pripasti Danijevom sinu, ali uvijek sa sobom noseći sjećanje na dječaka koji me je nosio sa dječijeg igrališta i na prvi izlet s roditeljima na more.