Puštam.

Ne zato što je prestalo da boli, već zato što više ne želim da me boli. Ne zato što sam prestala da volim, već zato što sam naučila da volim sebe više.

Puštam ga iz srca, jer ne želim više da u njemu stanuje neko ko nije znao ni da pokuca. Predugo je bio gost u prostorijama koje su bile moje. Pravila sam mu mjesto u snovima, grlila njegove odsutnosti, tješila se iluzijama, hranila nadama koje su znale da lažu.

Puštam ga iz duše, jer je moja duša umorna. Od čekanja. Od tišine koja nije bila mirna, već prazna. Od rečenica koje nikada nisu stigle. Od poruka koje sam čitala stotinu puta, tražeći značenje tamo gdje ga nije bilo. Od neizgovorenog, nedorečenog, nezaliječenog.

Puštam ga iz misli. Jer su moje misli mjesto gdje želim svjetlo, a ne sjenke. Zaslužuju da budu slobodne, da maštaju o nečemu što je stvarno, a ne o nečemu što stalno izmiče. Zaslužuju da misle o meni. O miru. O životu koji ne boli.

Znaš...
Mislila sam da sam mu draga. Ne zato što je to dokazao, nego zato što je znao da kaže pravu riječ u pravom trenutku. Govorio je da nije kao drugi. I bio je u pravu – nije bio kao drugi. Bio je gori.

Jer drugi, bar nisu glumili da osjećaju. On je znao da stvori nadu. Da bude tu taman toliko da ostaneš vezan, ali nikada dovoljno da se osjetiš voljeno. I sve je to radio s osmijehom – kao da ni sam ne zna koliko boli ostavlja za sobom.

Ne zamjeram. Možda nije znao šta nosi u rukama. Možda su mu moje emocije bile prevelike. Ili samo – nije znao šta da radi s nečim iskrenim.

Ne tražim više razloge. Ne branim ga. Ne krivim. Ni sebe više ne lomim pitanjima. Sve što je trebalo da se kaže, ostalo je neizrečeno. I sve što nije rečeno – sada više ne mora ni da bude.

Puštam.

Neka ide. Iz mene, iz svega što sam bila kad sam vjerovala da smo mi.
Jer više nema nas.
Ostala sam samo ja.
Ali to "samo ja" – više nije malo.