Kažu da na tom mjestu i dalje stoje urezana dva grčevita stiska.
Na tom mjestu, kad je bilo malo onih koji su vjerovali da će im život postojati i kad se o ovome jednog dana bude samo pričalo, stoji čovjek nad svojom sudbinom. Osuđen na nju, potpuno pomiren, svjestan da ni ljutnja, ni objašnjavanje nepravde, ni povišen ton ništa neće promijeniti.
Irionično hladan. Ponosan.

Puca, udara, pišti. Više ne razaznajem odakle dolaze krici. Tiše je nego prethodnih dana, valjda narod više nema glasa da jadikuje. Strah je natopio glas, vrisak, suze i bol. Ostao je samo grčevit izraz lica. Poneki treptaj oka daje znak da u njima još ima duše.

Ja takav nisam odavno.
Ja sam ravna crta.
Nije me nadvladao strah, nego ponos. Bezbeli bosanski, jah, šta će drugo.

Na sredini mosta, između sudbine i života, s lijeve strane, one na kojoj su mi loša djela, stoji visok, smrknut, s velikim brkovima, modar od mržnje. U ruci mu nož. Izgleda da mi je dželat.
S desne strane, meščini jer su mi prevagnula dobra djela, kažu da je insanu pred smrt sve rahat, stoji mladić, dijete je još, ali mu iz očiju navire očev i dedin sjaj. Ne pada jabuka daleko od stabla, u pet ti je to deka.

Lica su im neumoljiva. I moje je. Možda sam zbog toga još živ. Po proceduri sam do sada trebao moliti, plakati, tražiti u njima iskru ljudskosti. Ali ja znam da ljudskosti ovdje nije plodno tlo. Mora biti tako.

Na sredini mosta, s čijih željeznih stranica kapa krv, možda mog brata, rođaka, dede ili babe, ne znam, nisam ih vidio. Bog zna, možda od jutros. Ovdje vrijeme sporo prolazi, kao da se ne miče. Krv kapa, a njen zagrljaj s vodom glasniji je od mog otkucaja srca.

Kažu da je smrt bliža od žile kucavice na vratu. Pih, ja u te priče nikad nisam vjerovao, al nikad ne reci nikad.

Negdje pored mene dovedoše mi jarana iz škole. Zadnji zalogaj smo dijelili. Svezaše mu ruke i noge, ubodoše ga, za biljeg i crtu u nizu izvršenih, baciše ga u Drinu.
Zadnje što reče bilo je:
„Čuvaj mi djecu, brate.“

Suza koja mi kliznu niz obraz garant bi mu rekla da ja to ne mogu. Neko će valjda čuvati i moju i njegovu.

Gledam sudbinu, hladnu, nabujalu, žednu mira, Drinu. Nikad se ugrijati neće. Jezu, hladnoću i bol u sebi nikad sunce ublažiti ne može. Kad pomislih na sunce, s čela mi pade graška znoja. Nije od sunca, od muke je što ga nema.

Ta mi graška otkuca da sam kriv. Posjekoše me.
Jedino što čuh bila je moja krv u dodiru s Drinom. Sve što sam u životu imao, sve za šta sam radio, pred očima mi, i žena i dvoje djece koje će sutra duša boljeti kad ih pitaju za babu.

Svezaše mi ruke i noge. Rekoše:
„Ti si nam bio najdraži. Ni suze, ni jauka.“

Držah se grčevito, naivno misleći da ću tako zaustaviti sudbinu. Krvavi otisci grčevite nade ostadoše kao svjedok da nisam dao.

Zagrlila me Drina. Kao majka dijete koje se boji. Odavno mi nije bilo toplije.

Probudiše me, kažu jedva. Buncam, stežem ruke, suze mi klize niz obraze. Jaučem da će valjda neko i moju djecu čuvati. Rekoše: sigurno je od metka. Ranjen sam. Izgubio sam svijest.

Znači, još nema kraja. Još me Drina može zagrliti. Valjda će se o ovome jednog dana samo pričati... Valjda će Drinu ipak, nekad, ogrijati sunce...

I. O. M.