“Ravno do mora” je uvijek bila fraza koja me fascinirala. Često to kažemo za ljude kojima je sve naprosto svejedno. Ne tiče ih se ni početak ni kraj, pa ni ona tačka na vremenskoj liniji koja predstavlja njih same. Smatram da smo kao ljudi pogriješili kada smo rekli da “ravno do mora” znači svejedno. More je priča za sebe i svima nam je nekad ravno do mora, ali ne na način na koji mislimo. Svaka kapljica u moru vuče za sobom priču, često skrivenu od ljudskog oka jer je ta priča satkana u srcu, a ljudi nisu naučili da vide dublje od površine. Čak ni nauka nije otkrila šta se to nalazi na dnu mora, pa kako da mi kameni otkrijemo čuvenu priču mora? More je briga, neizvjesnost, nepoznatost, pa kako tvrditi da je “ravno do mora” bezbrižnost? Zločin je pomisliti da je svaka kap u moru bezbrižna, da pluta bez cilja i samo tako postoji kao neznačajna tačka na vremenskoj liniji. Možda mislite da je ovo šuplja. Pa pobogu nismo rekli da je more ravno! Niste, ali “ravno do mora” predstavlja put, brz, lagan, bez ijedne prepreke, a ljudi kojima je put do mora takav nipošto nisu od onih kojima je sve svejedno.