O čemu najglasnije šutim,
Dok se ledena magla lijepi za prozorsko staklo
Kao lelujava sablast,
A soba nikako da se zagrije.
Ugrizem se za jezik,
Kad me pitaju: Šta ti je?
Nemoj, kažem samoj sebi.
Pomisliće da si luda.
Šta mi stvara kiselinu
Koja mi razdire sluznicu želuca,
Grlo i jednjak, penjući se do mojih usana.
Pa onda sa usana krenu kapi otrova,
Umjesto slatkasti dah.
Ako je to mudrost Univerzuma
Sakupljena u jednoj pojavi,
Kako ta pojava onda dozvoljava
Smrt nevina djeteta?
Kako dopušta da zlo pobijedi,
Iako su nas dojili bajkama u kojima
Dobro uvijek na kraju prevlada?
Jesu li nas lagali?
Je li sve samo obmana?
Oni nama. I mi njima.
Šta ako nakon ničega,
Nema ništa?
Sjela sam s jednim vjernikom
I pitala njega.
Nije se žalio na otrov
Što curi niz moje usne,
Umjesto slatkastog daha.
Rekao mi je: On postoji.
Gdje je? Pitala sam.
Utjelovljen je u svemu što vidiš.
Pa i u tebi samoj.
On je sve,
A ipak je ostavio malo sebe u tebi.
Dao ti je da razmišljaš,
Ali i da pričaš.
Pa umjesto da samo razmišljaš u sebi,
Pričaj malo i sa njim.
Rekao mi je: Ti si u svađi s Bogom.
Kao što svako pametan u jednom trenutku bude.
A kad si u svađi s Bogom,
Najpametnije što možeš da uradiš
Jeste da pričaš s njim.
Ti, kao i svi.
To što tebi sada nije jasno,
Bude onda kada čovjek zatvori uši i srce Bogu.
Pa od sebe, ne može da čuje Boga.
Shvatila sam da su mi uši i srce
Jako dugo bili zatvoreni.
Nije ni čudo što Ga onda nisam mogla čuti.
Od grmljavine u glavi.
Ostavio je malo sebe u tebi.
Dao ti je jezik i mozak.
Dao nam je izbor.
I u tome se krije mudrost Univerzuma.
Ne moramo uvijek birati
Ono šta jesmo.
Nekada bolje ne znamo.
Ali jednom kad naučimo bolje,
Šta izaberemo,
To postanemo.
A od onog šta jesmo,
Takav svijet gradimo.
Od čega smo sagradili svijet danas?