Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa.

Opčinio me je miris smokvi na stolu i počeo sam da sanjam; crveni stolnjak s prugama, hladni dašak vjetra, svježe ubrano voće, i pokoji cvjetić u kosi — kako mir zvuči lagahan, a kako puno treba raditi za isti.

...

Samo Bog zna koliko ljeta je prošlo a moja situacija je ostala ista, kao i sanjarenje — o „boljem“ i „živahnijem“ sutra. Nada možda umire u ponoć, ali opet oživi svakog novog jutra. Dan se smjenjuje u noć, a ja sam opet isti ja; tako i godina prođe za godinom, sve se svede u promjenu, samo ja ostajem gdje sam i jučer bio — samo ja ostajem, poput svjetionika na moru. I on možda dočeka i zoru, ali na kraju dana svako ide svom domu. Koja je razlika u nama: to što posjedujem dušu, ili ipak to što mogu da lutam ulicama bez adekvatnog cilja? Lutati tako je isto kao i stajati u mjestu, a to nema smisla. Gdje da se uputim, u natrpanu ulicu koja zuji poput marljivih pčela, koje ne proizvode med? Ili ulicu koja vodi u nedogled? Bezbroj ulica oko mene, ali da li će me ijedna odvesti tamo gdje zapravo želim da budem? Da li da se vratim kući, ili nastavim da hodam i snujem? Možda će me svaki korak odvesti tamo gdje srce misli da je dobro za mene, ali će nas misli spriječiti kako ne bi udarili u zid? Ipak je bitno da nas vodi onaj ko ima oštriji vid.

Noge kao da nisu moje, one upravljaju sa mnom, a ne ja njima. Da li zapravo želim da je ljeto, ili me, kao i uvijek, sebi vuče zima? U borbi sa samim sobom pobijedila je ulica „pčela“, pa smo joj svi dali šansu da se dokaže. Prestali smo svađu među sobom, i odlučili da nam ona svoje lice pokaže. Dim se polako razilazio, prizor je postajao sve jasniji — ali bez obzira na to, noga nije mogla da dotakne tlo; od sve te buke, nizašta nije ostalo praznog mjesta. Tako uzak prostor, a ljudi dvjesto... Izbezumljen prizorom, pitao sam se zašto su svi baš ovdje ako štand ne nudi ništa posebno? Sama pomisao, da svi „lete“ na ono isto mjesto samo zbog gužve, činila mi se nestvarnom. Osjećam se nevidljivo, dok drugi djeluju hipnotizirano. Papirne kese se pune prazninom, a novčanici se ipak prazne. Pitam se: možda zbog onog dima, ljudima nisu misli jasne? Da li da iskažem negodovanje ili da ipak šutim? Možda samo treba da se fokusiram na sebe i samo svoj cilj da tražim? Dileme se nižu poput perli na narukvici; i kad se rasprše po podu ne znaš za kojom da ideš prvo. Možda se razlikuju po boji, ali su sve ipak zrno. Da li svaki sekund koji ostanem duže daje prostor magli da prisvoji moje oči? Da li treba samo da se ponašam da je sve u redu i nastavim da kročim? Pokušavam da nacrtam isti izraz na licu kao i drugi, ali ja ne želim da uzmem samo ono što mi se nudi. Ja želim da sve bude kao i na samom početku, da imam mogućnost da crtam svoju putanju i da slušam svoje noge. Možda usput naiđem na trnje, ali to me neće spriječiti da snujem vedre snove... Tako nadalje nastavljam da hodam u drugu ulicu, zvanu „nedogled.“ Pitam se: “Da li će ova priča doživjeti neki preokret?“ Vidio sam sve što me može snaći, tako da moram ostati pribran ako želim da izađem iz ove hipnoze. Ne smijem pokazati da se ispod nasmiješenog lica zapravo krije maska nervoze. Da saznaju da sam izopćenik, ne bi mi dali priliku da se izjasnim... Da samo želim da mirno idem svojim putem, ne bih mogao da im pojasnim. Primoran sam da pratim istu mapu prema kojoj svi traže „svoje sopstveno“ blago. Zato i danima lutamo kao bez glave; uzaludno — jer da idemo svojim vlastitim putanjama tada bi i uspjeli da ga nađemo, ali drugima ne bi bilo drago...

Ostavljam filozofiranje na drugu stranu, i pridajem važnost štandovima oko mene. Jedan natpis mi je zapeo za oko: prodaja i otkup — U S P O M E N E. U trenutku čujem da odjekuju glasovi: par ljudi se prepire, tvrde da su prevareni na tom istom štandu bezbroj puta, ali se opet tamo vrate. Pitam se zašto se ljudi — kad posjete tog istog vlasnika — pretvaraju da su ljubazni, a iza leđa ga blate? Ne možeš da znaš ko je u krivu, a ko ne — svako je heroj u svojoj priči. Pokušaš se lijepo izjasniti, ili kako to drugi zovu: diskusija ili prepirka; ti znaš da ne treba da se dokazuješ drugima, ostani pribran jer ti to i priliči. Neka se oni svađaju sa zidom, a ti nastavi da hodaš svojom putanjom; ipak si im sve rekao svojim odlaskom. Tri štanda poslije prodaje se „M I R“ — pošto cijena nije bila izložena, upitao sam koliko košta isti. Možda bi bilo i bolje da nisam ni upitao, jer mi ne bi ni bio narušen taj isti — od nervoze i prekomjernog razmišljanja počeo sam nokte gristi...

Možda sam već, tokom ove potražnje, bio slijep na ono što već imam oko sebe — možda mi je sve ovo ipak otvorilo oči. Možda svako mora proći kroz ovo, tako da se sa surovom istinom suoči. Kad stignemo do cilja, shvatimo da je ono što smo tražili uvijek bilo s nama, ali od tolike želje da to pronađemo nismo istome pridavali dovoljno pažnje. Trebalo mi je dugo vremena da uvidim da zapravo imam ono što već tražim — i s tim je došlo i ono olakšanje. Od sve one magle, gužve i zujanja na prvom štandu, nisam shvatio da čekam u istom onom redu u kojem su stajali i drugi. Valjda sam previše važnosti dao onoj buci. Ona me je već hipnotizirala od trenutka kad noge nisu bile moje. Ta hipnoza me je i dalje nosila, a ja sam mislio da snujem snove. Ulica koja je vodila u nedogled, zapravo je bila krajnji cilj moje mašte. Dok sam sanjao o miru, otvorio sam oči sjedeći u vrtu svoje bašte. Onog trenutka kada se rodila želja da imam sve, umrlo je i očekivanje — i kad sam spoznao da imam sve, zaustavilo se i maštanje.