Moja nana je preselila na Ahiret. Imala je 88 godina. Kažu, dugo je živjela, ali meni se čini da je sve prekratko. Pamtim je uvijek u dimijama, s maramom na glavi.

Bolest ju je polahko gasila, ona prokleta demencija što starijem insanu uzme pamet i srce. Zaboravljala nas je, nije znala ni kako se zovemo, a opet bi se iznenada nasmijala i pogledala me baš onako kako je uvijek znala,kao da sam joj prva radost. Bila sam i jesam ,njena prva unuka, Hana. A imala je nas osmero unučadi, pet kćeri i četiri sina. Sva kuća puna, uvijek gužva, a opet, svako mjesto toplo i uredno.

U onaj vakat kad je ona preselila, ja sam nosila svoju Aileen pod srcem. Trebala sam roditi, a ona nije dočekala da vidi svoje prvo praunuče. To me peklo više nego išta drugo ,što moja Aileen nikad nije vidjela ruke koje su mene grlile cijeli život.

Dedo je ostao sam. Bio je 13 godina mlađi od nje, 75 je imao kad je ona otišla. I njega je bolest načela,srce ga izdalo, imao je srčanu slabost. Mi smo svi vani, govorili smo mu:
– Dedo, hajde da te smjestimo u dom, lakše će ti biti…
A on bi odmahnuo rukom i kazao:
– Jok, djeco. Ako sam ovdje s njom živio, ovdje ću i umrijeti.

Tvrdoglav ,šta ćeš. A moram reći, za svoje godine se pravo dobro držao.

Jednom ja odlučim,idem ga iznenaditi. Povedem svoju malu Aileen, a muž ostane vani .Pokucam na vrata. Dedo otvara, oči mu pune suza, a ruke raširene. Zagrli me k’o da me nije vidio godinama, a onda poljubi moju Aileen u čelo.
– Aman, ista tvoja nana oko očiju – reče, i glas mu zadrhta.

Kad sam ušla u kuću, odmah me dočeka miris. Onaj nenin. Miris peškira, starog sapuna, onaj miris što ti se uvuče pod kožu i nikad ne nestane. Dvije godine prošle, a ona kao da je još tu.

Sjeli smo na sećiju. Dedo prvo donese svoj džem od šljiva. Kaže:
– Ovaj sam sam kuhao, al’ nije isti k’o kad smo ga zajedno pravili ja i tvoja nana.

Poslije toga donese i svoj gulaš, onaj s povrćem iz bašće. Jeo je polako, al’ se vidjelo da je sretan što nije sam za sofrom.

Poslije ručka, dedo reče:
– Hana, hajte kćeri vamo imam ti nešto pokazati.

Uvede nas u sobu. To je bila njihova soba. Otvori stari ormar, onaj što škripi kad se pomakne, i reče:
– Eto, pitate se odakle meni ova snaga? Odavde.

Izvadi jedan rep plave kose, složen u maramu. Ja zanijemih.
– Ovo je njena kosa – reče. – Kad je otišla u Sarajevo na studij, imala je kosu do leđa. Ošišala je i donijela meni ovaj rep. Rekla je: “Nek’ ostane tebi, da me uvijek imaš uz sebe.” I evo, čuvam ga čitav život. Kad mi je teško, kad me srce stegne, ja ga pogledam. I tad znam da je ona tu.

Suza mu skliznu niz obraz, al’ se on nasmija onim starim osmijehom.
– Kad mene ne bude, Hana, ti ga čuvaj. Nek te podsjeća da je prava ljubav jača i od smrti.

Ja sam držala svoju Aileen i gledala u njega. U tom trenutku sam shvatila, ljubav nikad ne umire. Ona samo promijeni oblik i nastavi živjeti u nama.