Život se poput kamena kruni, ali je podnošljiv, mada, moj je meni postao krajnje nepodnošljiv.

Sve mi smeta, i ovaj vjetar kad duva- što duva, i ovo sunce kad peče- što peče, i ova kiša kad pada- što pada. Sve mi smeta, a ponajviše, priznajem, samoća.

Ne znate vi kad se mladost otrgne i kada mi jedini sadrug postane ova ružna prikaza od mene.

Po cijeli dan samo muk i tišina.

Jedino što imam jesu sjećanja koja prebiram kao što mati prebira grah po tanjiru, pa kad li naiđe na rđav, baci ga u stranu, al' ja više rđavog imam na pameti, mnogo više jer sam proklet da dugo živim.

Starost priželjkuje smrt.

Jah...-izusti drevni.

***

Ljudske sudbine ne možeš spoznati kao što ne možeš spoznati ni smrt prije vremena.

Bio je jedan Skitnica koji je svojoj sudbini vješto izmicao, naživio se kako je htio, ali njegov duh je trošilo vrijeme. U njemu se nastani praznina.

Nema ničeg goreg od praznine, makoliko se upinjao, ne mogaše je ispuniti.

Da, gore od starosti je samoća, ali najgore je praznina mladog tijela, a oboje isto hoće, vječno traže svog sadruga da uminu svoj jad.

***

Vrela ljetnja žega uvijek tjera čovjeka da žuri ne bi li naišao na kakav hlad.
Jedan povisok, bradat čovjek sa torbom preko ramena idaše da sebi nađe jedan.



Zaputi se malom neuglednom stazom i spusti se do korita rijeke koja bi odavno suva, ali je most i dalje davao hlad. Izviše njegove glave, mostom prođe stoka ostavljajući za sobom prljež.

Čovjek pogleda na sat.

- Podne.

Izvadi iz torbe jednu plastičnu flašu vode i maramu; nakvasi je i prisloni na potiljak i vrat pa ispusti uzdah olakšanja. Nasu vode u dlan pa skvasi kosu a onda krenu da popije gutljaj, kad začu glas, slabašan ali dovoljno jasan:

-Voode...

Čovjek zastade i umiri disanje.

Osluškivao je okolo sebe podizavši glavu, mislio je da nije neki seljak što je maloprije prolazio sa stokom. Kad prođe neko vrijeme i ne ču se niti glasa, on otpi gutljaj.

Krenuo je da vrati flašu u torbu kad opet začu isti glas, ali ovaj put sasvim sigurno i jasno.

-Vodee..

On se opet okrete i teškom mukom napusti prvobitno mjesto u hladu.

Kada je izvidio okolinu, zaključi da mu se možda i pričinilo te odluči da posjedi na jedan kamen i sačeka da prođe vrelina.

Naspram one ljetnje gužve u Herceg Novom koju je mrzio, možda i više nego kiše koje padaju bez prestanka po mjesec dana, ovo je bio pravi raj za njega, sjećalo ga je na dom.
Poodavno nije sjedio u hladu ispod mosta zavaljen na hladan zid dok mu ispod nogu protiče voda.

Skicirao je predeo oko sebe i maštao da putuje u daleke zemlje, da obiđe sve mostove i rijeke svijeta.



Veliki poduhvat za jednog čovjeka, sasvim sigurno nemoguć, ali ovaj Skitnica volio je da mašta.
Iz nostalgične magline prenu ga rezak i vrlo dubok glas.

-Aqua. Vode... naspi mi malo vode na stub, žedan sam.

Bacivši torbu u stranu, vukao se po podu unazad, preneražen. Glas nije dolazi izvana, glas je čuo u svojoj glavi.

Skameni se.

Srce mu zalupa jačinom topota stotinu konja koji trče zajedno u krdu.

Skitnica pomisli da je posjednut demonom, jer znao je za te priče još od malena.
Poče on da uči naglas sve što je znao i čega se sjetio, zadržavajući pribranost.
Kad začu smijeh, isprva prigušen a onda sve jači i glasniji.
Možda ga je sunce omamilo pa bunca.

-Bože ti meni pomozi...i razum sačuvaj, bismillah...-čovjek se molio iz straha.

Blijed i napetih živaca, čovjek stajaše i kao da čeka napad na koji nikako ne može biti spreman, jer ne zna odakle dolazi.

Utom se glas opet začu:

-Ne plaši se čovječe, nisam niti prikaza niti ono čega se plašiš.

Ja sam samo običan starac koji živi suviše dugo.. Izvini što te uplaših, samo sam bio žedan-odgovori drevni.

U glavi mu je tutnjilo. Lavina pitanja i mogućih odgovora koje je davao sam sebi, odbacivao sopstvene logičke odgovore i ponovo se pitao, ko je to ako nije prikaza?

Odluči da ostavi po strani logiku i zapita piskutavim glasom:

-Ko..khmm- pročisti grlo. Ko si ti?

Momenat tišine.

Polako udahnuvši, odgovori drenvni:

-Da bih ti rekao ko sam, moram ti objasniti odakle sam, a da bi ti to bilo jasno, onda moram početi od samoga početka.
Ako imaš vremena da me slušaš, kadar sam da ti ispričam.
Moj život je moje breme. Ja sam čudo i posljednje zavještenje jednog davnog moćnog carstva.

Skitnica shvati da je ovo ipak realnost i nevjerovatno čudo. Je li ovo odgovor na ono što je čekao?

-Čuj, most, a priča. Pa kokoš da je bez mozga a priča, u nas bi sevdalinku dobio a ne most. Ma, film lijepi moj, film bi snimili ej! A ne ti, takav, pokaza prstom na most, a da niko za tebe nije čuo?

Sinu mu nevjerovatna misao.

-Bi li mi dozvolio da pišem tvoju priču, znaš, ja sam putopisac, i tragao sam za nečim... cio život provedoh skitajući se bijelim svijetom, ali osjećam da mi vrijeme polako ističe. Ne znam što mi je, al' me nešto tišti, neka praznina šta li..

-Ako čovjek može da spase život čovjeku, onda i priča može zacijeliti prazninu, šta kažeš?- upita

-Naravno, uzmi i piši...-reče drevni.

- Pa da požurim već vidim, biće svega - nasmija se Skitnica šeretski. Živnuo je, znao je duboko u sebi da je našao nešto važno, nešto što će ga spasiti, možda...

-Festina lente!

***

-Niti jedno biće na svijetu nije bez svoga tvorca stvoreno. Bez onoga ko mu udahnu dušu, da oblik, namjeru i trajanje. I ja sam takav, samo što ja nisam biće, niti sam živ, ali živim.

Moja vrsta je stvorena onda kada je prvi čovjek odlučio da zagazi kamen da bi prešao rijeku.

Mijenjali smo se kroz vrijeme, uobličavali su nas nekada uspješno nekada ne, da bi postali ovo što smo danas.

-A sada, da se predstavim; nomen meum est Romanum. Ego romanus pontem.



-Rođen sam na zalasku sjaja moga naroda. Mada, najprije sam i sam bio gord i ponosit poput legionara.
Mada priznajem, volio bih da sam rođen u vrijeme mudrog Aurelija.

-Moj stariji pobratim sa Đerdapa koga sazidaše u Trajanovo vrijeme, prenio mi ove riječi koje je čuo od Aurelija da se prenose i koje uvijek ponavljam:

„Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe.“

-Iliri koji živješe tu, pleme Dokleati, prema meni se odnosiše sa strahom. Bez mene prolaz nije bio moguć, jer ja sam stvoren sa namjerom da spojim Cavtat i Skoder.
Mojoj bjelini smetaše okolna naselja, neugledna i blatnjava. Da nije nas bilo, nikada puta ne bi vidjeli, niti šta je navodnjavanje i čista voda...- i dalje bi pomalo osion drevni.

-A kada si sazidan?– zapita Skitnica

-Sazidan sam tri vijeka prije negoli se rodio Isus Hrist, poslije čijeg rođenja se poče dijeliti vrijeme. Ovo se naselje prvobitno zvalo- Anderba. Ali, poslije sam bio porušen.
Napali su nas oni divljaci, prevejane lisice, Goti. Uletješe sa istoka peko Prevalitanije.

Trgovali smo sa njima, od nas su naučili da koriste luk i strijelu, da jašu konje, brojne vojne taktike.

Eh, mladi moj, hrani psa da te ujede, i oni nas ujedoše!-povika drevni.
Njihovom poharom na ovim prostorima, sjaj moje imperije kao da je uminuo. Ovi ostadoše tu. Promijeniše ime naselju u Anagastum.

-Kakvi su ljudi bili ovdje tada, ti osvajači ?Pretpostavljam da su te i obnovili ?-upita Skitnica

- Ja ih isprva, ništa nisam razumio, divljački neki jezik. Od jednog ribara koji je podučavao sina ga savladah, jedva. Mrzio sam ih sve i proklinjem svakoga ko je išao preko mene.
I bi mi drago kad je i njih stigla moja kletva, pa se i oni podijeliše na dva dijela, Ostrogote i Vizigote. Nestaše psi!

-Šta si me ono pitao? A da, jesu li me obnovili?

-Jesu, ali nisu umjeli da ponove prethodni izgled, jer nisu znali da su rimljani stavljali i koziju dlaku dok su me pravili.
To su bili graditelji,perfekcionisti, a ne ti neugledni stočari, pih!

-I što bi dalje?-zapita Skitnica

-Dalje, eee dalje.. Dalje se opet ime mjestu pomijeni u Onogošt. Ovo mjesto je postalo župa. U ta vremena jačala su slovenksa plemena.

Nije prošlo dugo, kad su je prispojili srednjovjekovnoj Srbiji u kojoj prije toga Sloveni živješe. Uzdigoše se i raširiše.

U Nemanjićevoj državi, Onogošt su posjetili tadašnji kralj Milutin i kasnije car Uroš kako bi vodili pregovore sa Dubrovčanima.
Eh, da samo vidiš tu povorku konja i kočoija zlatnih.

Sužanj idaše okolo njih i posipaše narod puki novcem. Narod poče da sređuje ono blato po naselju i prljež svud okolo. I mene opraše da ih dočekam prvi, uglancaše mi svaki kamen. Ja se držah ponosito, kao legionar.

Kad su mi prišli na pedalj, obojici izustih:

-Ave salve! Zdravo!

-Kasnije je župa prešla pod vlast Nikole Altomanovića (Vojinovića). Opet, istorija odigra svoju igru.

Taman sam se navikao na miran život župe, ali, na ovim prostorima, i to ti ja mogu svjedočiti, mir je samo odmor za naredni nemir.



I ta se kraljevina rasparčala, otimaše se za nju, ali ova župa se pripoji banovini Bosni, kasnije kraljevini. A onda iskoristiše našu župu da zađu dolje do primorja, do Antibarium, tj, današnjeg Bara.

-A ima li, da kažem, neživih ili živih koji su slični tebi?-zapita, malo posramljen svojim pitanjem koji djelovaše nesigurno, mada iza sebe ima godine i godine iskustva.

-Ita vero! Da!

Bio je most, moj brat, dolje u današnjoj Podgorici, na rijeci Morači. Ali se srušio. Doduše, još ne znam pravi uzrok tome, možda ga je neki bezumnik porušio, ali znam da su ljudi od tog mosta, isto kao i od mene otimali uglačani kamen i ugrađivali ga u svoje kuće. Od njega ne osta skoro ništa. A od živih, to si me pitao, ima.

-Jedini živi svjedok prošlih vremena je Antiqua oliva, Stara maslina, iz Antibariuma. Ona je kao i ja posmatrala ljude kroz vrijeme.
-Oko nas dvoje se smjenjivalo na stotine i stotine hiemis, zima.
Gledali smo propasti mnogih carstava i naroda.Gledali smo ratove i razaranja, a ponajviše glad. Kada bi znao kako je teško gledati nejač koja umire gladna u majčinim skutima.

Iznova se ova zemlja taloži krvlju. I neka te ne čudi zla kob ovih prostora, to su samo jecaji drevnih duša koji svoje duše ispuštaju.

Ovdje nema mira, već samo priprema za naredni nemir.

Zaćuta Rimljanin.

Skitnica nešto napisa na hartiji, odmahnu glavum, doda drugo. Bilježio je ono što je čuo. Kad završi, upita Rimljanina:

-A je li bogati, kakvi su bili Turci? Osmjehnu se pa doda, e vala bi ovdje pogibje, i to doovde-pa pokaza rukom do čela, al' poslije dosadi narodu pa se združi s njima.
-Eeee kako se onda bančilo, nijesu oni od rabote narod, no' kad naredi iz Stambola glavešina pa upri, a čim li završe odmah oni na šerbe' niz ma'lu pa uz lulu, dimi. – nasmija se glasno praveći grimasu, imitirajući da suče brke i drži lulu.

- Ha, dobro me podsjeti, i mene su ti nazivali Lula ćuprija, jer sam im naličio na lulu. To me je toliko nerviralo, da sam mogao zube bi im polomio! Nazvati jednog Rimljanina lulom je i više nego sramno!- uzviknu drevni

-Kada su prošli Vizantijci i Mlečani, i kada se hrišćanski svijet raskoli na dvije crkve, pojavi se kasnije još jedna mlada vjera- islam. Sobom doneše dah Orijenta.

“Pacem adfecto, officiosus bellum gero.”

-Ove zemlje zauzeše i ostaše dugo. Nakon nemira, zavlada mir. Pa su nicale kasabe, konaci, hamami i male čaršije.
Oni su voljeli da žive uz vodu koja je bila njihova potreba, jer tako sam naučio kasnije, za ritualno čišćenje i higijenu. Nicali su akvadukti i mostovi. Jedan za drugim.

-Mostovi su bili malo drugačiji, sa iskrivljenim olucima poput polumjeseca. Bijelii i visoki, i često nepraktični za pješačenje. Tada sazidaše moga pobratima u Baru, aquaduct. Njegova svrha je drugačija od moje, on je donosio vodu ljudima.

-A ne pitah te, po govoru vidim da si iz Bosne?-zapita Rimljanin

-Ja, iz Konjica, od Džumhura rodom, Zulfikar mi je ime– odgovori

-Aaa, hercegovac, a mjesto znam, hladna Neretva. A je li da te pitam, još živ moj stari amicus meus, drug, Ćuprija u Konjicu?

-Živ je živ, još se ne da, i njemu su muke bile ali šta ćeš, upro' i on pa se ne da.
Sam se sebi nasmija kao da je on zaboga uopšte razgovarao sa nekim mostom do sad.
-A što bi dalje?- pita Skitnica

-Vrijeme šerbeta prođe, dođe vrijeme timijana. A za njim ubrzo i novi ratovi.
Tu izniknu jedan kralj, Nikola.
I taj dosta mostova sazida. Ima ovdje kod nas Carev most.

-Istoija se zaista repetitio, ponavlja.
Moj narod dođe, sada su se nazivali italijani, ja priznajem, jedva sam ih dočekao, ali nisu. nam dali da se susretnemo, porušiše me- drevni zaćuta.

-Znam, ti ratovi ne donesoše ništa dobro nikome... postradasmo, al' ko da nam je malo, pa još navali i glad. U pravu si bolan, nikako da naučimo da se sve ponavlja dokle god ne saperemo krv što nosimo generacijama unazad, hajvani...jah- doda Skitnica.

-No, imao bih jedno pitanje za tebe, posljednje,ako može?- reče Skitnica

-Pitaj-reče Rimljanin drevni

-Imaš li želja?

-Želja? - prvi put kao da mu se glas prelomi.
-Imam- reče drevni

"Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe." -mislio je u sebi i reče sasvim mirno naglas:
-Želim smrt.

***

Skitnica spakova papire u torbu i okrete se ka mostu. Kao da ga tek sada vidio po prvi put, ili je to u stvari onaj pravi pogled kada zaista progledamo?

Bilo mu je žao Rimljanina, star, gord, a toliko sam. Želeći da mu učini posljednju čast dostojnu jednog pravog legionara, reče Skitnica:

-Hvala ti, o drevni Rimljaninu, plemenitog roda hrabrih ratnika, moj pobratime od danas, nasmija se, tvoja priča će ići svijetom, postaraću se da je svi čuju! Možda te napokon i posjete tvoji današnji legionari! podiže prst dajući mu čvrsto obećanje

Mahnu mu i ode polako stazom ka vrhu gdje je bila cesta.

-Gratias ago! Cura at valeas!
Ostaj mi zdravo pobratime–reče drevni.

Rimljanin više za sebe tiho izusti:

-I ovo mi je bilo dosta, dvije riječi i jedan osmjeh...eh stara budalo, nasmija se, nisi više onaj oholi legionar zar ne?
Ovi ljudi su ipak skloni jednom jedinom dobru, probude u tebi nadu na samome kraju.

***

U svojoj kasabi koju je volio, Skitnica ubrzo okonča svoj plemeniti život.
U ruci je držao, kako rekoše neki mali kamen, ili je to bio komad neke stijene.
Često su ga čuli kao da priča sa njim. Zvao ga je pobratimom.

***

Dok pod vedrim nebom Nikšić mirno spava, jedan hladan i prašnjav most čeka proljeće da mu se vrati njegova rijeka, da se napokon napije vode i da se sa njom ispriča.

Da mu kaže šta je čula o njegovoj ostarjeloj braći.

Da joj kaže kako čeka posjetu legionara koju mu je obećao onaj šeretlija, brat njegov, Skitnica.