Poželiš li letjeti, ptica u kavezu reći će ti da je nemoguće dok će slobodna ptica vjerovati da možeš.

Rođena sam kao ptica beskrajno dugih krila. Dovoljno dugih i širokih da mogu preplivati okean, a da toga nisam ni svjesna.

Međutim, moj život ne počinje rođenjem, već padom koji me nauči kako ih koristiti. Tek tada postajem svjesna njihove postojanosti. Nikada u potpunosti, naravno.

Ne mislim o njima sve dok se ne desi novi pad iz kog me podignu. Ponovo svjesna njihove jačine /moje zapravo/ lelujam između neba i zemlje. Trudim se zadržati tu ni na nebu ni na zemlji ravnotežu, jer samo tako mogu biti dovoljno skromna, ali si i dozvoliti tračak neskromnosti.

Vjerujem da su i ostale ptice takve. Štaviše, sigurna sam da jesu.

Međutim, njihov pad nije značio let ka beskrajnom plavetnilu neba.

Značio je beskrajan pad.

Značio je kavez.

Značio je smrt!

Više nije bitno da li je kriva jedna ptica ili čitavo jato. Ptica kojoj nije dozvoljeno da osjeti slatkoću visina ili gorčinu pada stavljena je u nevidljivi kavez. Slobodna je, dovoljno jaka, ali nedovoljno svjesna i istrajna. Zato će baš ta ptica suditi slobodnoj.

Sudit će joj zbog njene želje da vidi nebeski svod.

Sudit će joj, jer nije svjesna da i sama može imati beskrajan let.

Sudit će joj, lakše je nego ponovo pokušati.

Poželiš li letjeti, ptica u kavezu reći će ti da je nemoguće dok će slobodna ptica vjerovati da možeš.

/o funkcionisanju univerzuma/